Iako se protivrečnim izveštajima Turnera i Šefera ne može pokloniti potpuno poverenje, neke činjenice ipak nisu sporne. Opunomoćenik Ministarstva inostranih poslova Feliks Bencler (Felix Benzler), kao što je već napomenuto, urgirao je još u avgustu deportaciju svih Jevreja. Pošto su jevrejski muškarci streljani odlučeno je krajem oktobra na jednom sastanku, na kome je učestvovao Fridrih Zur (Friedrich Suhr), jedan od Ajhmanovih predstavnika iz Berlina, da žene i deca budu internirani i deportovani u jedan "sabirni logor na istoku" čim to bude tehnički moguće. U decembru je Bencler ponovio svoj zahtev da Jevreji budu što pre deportovani, a pominjalo se naredno proleće kao najraniji mogući termin. Posle Šeferovog dolaska, Bencler je od njega takođe zahtevao da ubrza deportaciju Jevreja iz logora Sajmište u Rumuniju. Naime, i za Šefera i za Benclera, ovaj jevrejski logor sa svojim komplikovanim procedurama, smešten na teritoriji Hrvatske, sa snabdevanjem iz Srbije, čiji su čuvari spolja bili pripadnici Ordnungspolizei, dok se unutra nalazio pod upravom Sipo, predstavljao je "isuviše veliki teret". Nijedna instanca nemačkih okupacionih vlasti nije želela produženo postojanje Judenlagera. Na konferenciji u Vanzeu 20. januara 1942., Hajdrih je objavio svoju nameru da sprovede deportaciju sa zapada na istok. To je značilo da se Srbija neće rešiti svojih Jevreja njihovim deportovanjem u neposrednoj budućnosti, a Hajdrih je mogao da predvidi nove žalbe zbog ovog novog odlaganja. Istovremeno, u Hajdrihovoj Sipo-garaži dovršavana je gradnja posebnih kamiona-dušegupki namenjenih ubijanju jevrejskih žena i dece pošto bi njihovo streljanje bio isuviše nezgodan posao.
Zloslutna dušegupka kola po Beogradu, ilustracija, veblog Ester.rs , "Crveni automobil - scena 11 - dušegupka".
S obzirom na sve ove činjenice mogla bi se uzeti u obzir i pretpostavka da se odluka o konačnom rešenju sama nametala. Lokalne vlasti u Beogradu želele su da se otarase svoje relativno malobrojne populacije jevrejskih žena i dece koje, za razliku od muškaraca, vojska nije bila spremna da strelja; one su verovale da će te svoje populacije moći da se oslobode na proleće. Hajdrih, međutim, nije planirao deportacije na tom području tokom naredne godine, ali je umesto toga raspolagao kamionima-dušegupkama koji su upravo bili namenjeni istrebljenju ovih kategorija Jevreja. Ako je Beograd želeo da se otarasi svojih Jevreja, Hajdrih je bio spreman da im pošalje uređaj pomoću koga će sami obaviti taj posao.
________
Početkom marta, komandanta Judenlagera Herberta Andorfera, pozvao je Šefer, a možda je to bio i Satler, kome je inače svakih osam ili devet dana, nije se tačno sećao, podnosio izveštaje. Tada mu je rečeno da će Jevreji biti "premešteni" u jedan specijalni kamion iz Nemačke u kome će biti "uspavani" (eingeschläfert). Od Andorfera se tražilo da prati kamion-dušegupku kako bi obezbedio tajnost ove operacije. Dati su mu posebni dokumenti koji su mu garantovali da kamion neće biti pretražen kada bude prelazio preko reke Save sa hrvatske na srpsku teritoriju. Dodeljen mu je i jedan policijski odred koji bi sprečio da se bilo koje nepozvano lice približi kamionu za vreme istovarivanja i zakopavanja.
Andorferu je bilo nelagodno što će po svom povratku u logor morati da se suoči s onima koje uskoro čeka smrt. Kao komandant logora, on je više od mesec dana sarađivao sa logorskom "samoupravom" i tako je lično upoznao 50 internirki. Po sopstvenom iskazu, on je čak pio kafu i igrao karte sa nekima zaposlenim u administraciji pošto ga se one nisu više plašile. Ranije je uzbegavao odgovore na pitanja ovih žena gde se nalaze njihovi muževi, a što se tiče njihove sudbine odgovarao im je rutinski da će sve biti prebačene u Rumuniju. Kada im je sada rekao da će najpre biti premeštene u drugi logor u Jugoslaviji, one su ga saletele pitanjima o tom novom logoru. Andorfer je tada otkucao na mašini fiktivnu listu logorskih propisa kako bi učinio kraj pitanjima koja su mu bila toliko neugodno.
Kada je akcija počela, kamion-dušegupka bio je parkiran pred
ulazom u logor da bi se tu popunio, dok je drugi, otvoreni kamion, ušao u logor da pokupi stvari putnika. Jedan od vozača kamiona šetao je po logoru, okupljao oko sebe decu i delio im bombone. Za svaki transport određivana je po jedna jevrejska lekarka ili medicinska sestra kao pratilac. Obmana je bila potpuna, i u početku je čak bilo dosta dobrovoljaca za transporte. Čak i tada nisu ni slutile kakva im sudbina neposredno predstoji.
Kad bi se napunio, kamion-dušegupka je vozio ka Savskom mostu, samo nekoliko stotina metara od ulaza u logor, gde je Andorfer čekao u jednim kolima da ne bi bio svedok utovarivanja. Most je bio oštećen i samo je jedan raspon mosta bio otvoren; zbog toga se saobraćaj odvijao naizmenično u dva smera. Vreme prelaska kamiona bilo je, međutim, tako podešeno da dušegupka ne mora čekatinu redu. Taj kamion je imao službene registarske tablice koje su mu garantovale da niko neće pokušati izvršiti inspekciju njegovog tovara, a Andorfer nije nijednom morao da pokaže svoje specijalne papire. Stigavši na beogradsku stranu mosta, kamion bi se zaustavio, a jedan od vozača je izlazio i podvlačio se ispod kamiona da bi cev s izduvnim gasom podvezao sa zapečaćenom kabinom . Kamion sa prtljagom je tada skretao s puta, dok su dušegupka i komandantov automobil prolazili kroz Beograd do jednog strelišta u podnožju Avale, jugoistočno od grada.
*
Na tom strelištu već je bila iskopana jama i tu je čekao odred policajaca iz 64. bataljona Ordnungspolizei. Taj bataljon, kasnije i 1. bataljon 5. puka SS-policije, još je od proteklog leta učestvovao u aktivnostima protiv partizana i u streljanjima na ime represalija. Obavljao je i dodatne stražarske zadatke: na primer, grupe sastavljene od po 25 policajaca smenjivale su se kao stražari ispred logora Sajmište.
---
U policijskoj upravi su ih upozorili da su angažovani za strogo poverljiv zadatak i rečeno im je da se sutradan ujutro jave upravi beogradskog zatvora. Kada su se tu javili na dužnost rečeno im je da je njihov zadatak da čuvaju grupu od sedam srpskih zatvorenika. Jedan policijski kamion, za čijim volanom je bio vozač u SD-uniformi, odvezao ih je do strelišta u podnožju Avale gde su ih čekala vozila iz logora Sajmište.
---
Kako su se vrata dušegupke otvorila, mnoga tela koja su svojom težinom pritiskivala vrata počela su ispadati.
---
Leslie Cole, One of the Death Pits, Belsen SS guards collecting bodies, 1945
Bergen Belzen, ilustracija, Lesli Kol, Jedna od smrtnih jama, Belzenovi SS čuvari sakupljaju tela, 1945.
*
Andorfer se u to vreme već bio obratio svom zemljaku Austrijancu Hansu Reksajzenu (Hans Rexeisen), šefu III odeljenja beogradskog Sipo-SD, i zamolio da bude prebačen na neku drugu dužnost. Reksajzen mu je rekao da će se zauzeti da bude dodeljen jednoj jedinici za borbu protiv četnika, ali od toga nije bilo ništa. Sada pošto je bio svedok prvog pražnjenja kamiona-dušegupke, Andorfer je podneo pismeni zahtev Šeferu za premeštaj na vojnu dužnost u vojne SS-formacije, SS-Wafen. Naveo je kao obrazloženje da njegov sadašnji posao obavljati i neko ko nije sposoban za vojnu službu. Ni sada nije dobio premeštaj, nego je umesto toga Edgar Enge, njegov prethodnik na mestu komandanta logora Sajmište, postavljen da sa njim deli ovaj položaj. Njih dvojica su u početku zajedno, a kasnije naizmenično učestvovali u operaciji sa dušegupkom. Enge nije pokušavao da dobije premeštaj.
---
Tako su isti ljudi - Andorfer i Enge, vozači kamiona Gec i Majer, četvorica policajaca i sedam srpskih zatvorenika - iz dana u dan tokom čitava dva meseca obavljali istu užasnu proceduru. Svakog jutra izuzev nedelje i praznika, a obično i po dva poslepodneva sedmično, kamion-dušegupka vozio je od Sajmišta do Avale. U poveći kamion "saurer" predviđen za 50 odraslih muškaraca, često bi bilo utrpano i po stotinu žena i dece u jednom transportu. Na dan 10. maja, kada je pratilac bio Enge, pošao je na svoju poslednju smrtonosnu vožnju sa administracijom jevrejskog logora kao putnicima. Po okončanju poslednjeg istovara streljani su i srpski zatvorenici, kojima je ranije bilo rečeno da će ih poslati na rad u Norvešku. Pošto je jedna osovina u kamionu-dušegupki bila oštećena, kamion i njegovi vozači su vraćeni u Berlin železnicom. Četvorica policajaca dobili su tronedeljni godišnji odmor i nedelju dana vanrednog odmora, kao i poseban železnički kupe u znak pažnje od SD za povratak u Nemačku.