Religije i (zlo)upotreba

Da bi nacionalno buđenje 90-ih dobilo svoj potpuni zamah, nacionalne partije u BiH su nužno trebale pakt sa religijama.U ostvarenju tog nauma, mučio ih je  jedan,veliki i naizgled neriješivi, problem – većina stanovništva je godinama u velikom luku zaobilazila bogomolje.

Borbeni i veoma agresivni ateizam, kome je pripadala i nova nacionalna politička elita, držao je sveštenstvo po strani javnih i političkih zbivanja u zemlji.

Bogomolje su zjapile prazne ili su se vjernici u njima mogli izbrojati na prste.

Nacionalni lideri, većinom bivši funkcioneri Komunističke partije, bojažljivo su pružili ruku pomirenja liderima vjerskih zajednica koji su sa velikim oduševljenjem i bez uslovljavanja, ispruženu ruku i prihvatile. Ovo je ključni momenat za tumačenje položaja religija u BiH a sve ono što slijedi nakon toga je bezrezervna  ljubav.

Političari i generali su tokom rata, na svaki događaj koji je snimala televizija, vodili sa sobom i sveštenike. Kao svojevrsnu poruku vjernicima da sve što rade ima veze sa Bogom.

Oni su već (tada) bili Bogovi života i smrti na zemlji, prisustvo sveštenih lica bilo je neophodno potrebno da se narodu stavi do znanja da postoji dogovor i sa Bogom na nebu.

Božiji glasnici su međutim nerijetko držali ratnohuškačke govore, vatrenije i od samih političara. Pojedini su za vrijeme rata uzimali oružje u ruke, neki drugi su blagosiljali vojne i paravojne jedinice koje su potom činile ratne zločine. Nigdje u vjerskim knjigama nema opravdanja za takvo ponašanje. Opet, nijedan sveštenik nije zbog toga pozvan na odgovornost.

Rijetki su primjeri kada su vjerski službenici osuđivali ratne zločine koje su počinili pripadnici njihovog “stada”.Većinom su svoje vjernike podsjećali da ne smiju da zaborave šta su im u ratu uradili oni “drugi”.

Apsurdno je, da, što su se religijska lica  manje ponašali po božijim nalozima, novoformirani vjernici su sve više punili bogomolje.

Vjere su nakon rata postale brend sa ogromnim brojem korisnika. Samim tim i zanimanje „vjerski službenik“ je postalo jedno od najunosnijih. Na Zapadu je plata sveštenika izjednačena sa platom profesora u srednjoj školi. Niko ne zna kolike su te plate kod nas, ali po demonstraciji ličnog standarda možemo biti sigurni da su veće od profesorskih. Iako vjernike neprekidno pozivaju na skromnost i žrtvovanje zarad nagrade koja ih čeka u rajskim vrtovima, naši sveštenici većinom biraju da žive u ovozemaljskim replikama raja. Vozni park poglavara vjerskih zajednica, a i nižerangiranih službenika, ne zaostaje za onim u posjedu političara, a dvori u kojma žive ponekad podsjećaju na carske i ponekad su veće i od samih bogomolja.

Iako nigdje ne piše kojoj partiji treba posvetiti pažnju u molitvama, pred početak svake predizborne kampanje,vjerski lideri jasno šalju svojim vjernicima poruku o tome za koga će oni glasati .

Gubitnici na izborima će naglasiti da su izgubili jer je njihovom “programu” izostala podrška religijskih lidera.

Ovo je samo jedan od mnogo primjera koji pokazuju uticaj vjera na život u Bosni i Hercegovini.

Čudno je da svako podsjećanje vjerskih lidera na ponašanje mimo religijskih pravila izaziva revolt i anatemisanje autora takvih, vrlo rijetkih, komentara.

Ako i prihvatimo argument vjerskih zajednica da je njihova javna aktivnost motivisana isključivo interesima njihovih vjernika, mora biti jasno, i javnosti i sveštenim licima, da su sveštenici, onog trenutka, kada su odlučili da budu aktivni u političkom i javnom životu, posebno kroz jasnu podršku pojedinim politikama, izgubili pravo da tu aktivnost brane isključivošću ili nedodirljivom pozicijom ekskluzivnih tumača božijih misli.

Papa Benedikt XVI je poručio da se Crkva ne smije baviti politikom, jer, ako bi se počela pretvarati izravno u politički subjekt, ne bi učinila više za siromašne i za pravdu. Učinila bi manje, jer bi izgubila svoju nezavisnost i moralni autoritet.

Istorija religija poručuje da su Bogovi kojima se mole vjernici nekada bili ovozemaljski ljudi od krvi i mesa, koji su se riječima i mudrošću borili protiv svojih i tuđih tlačitelja.

Da li bi se ikada, (Isus ili Muhamed, svejedno), odlučili da podrže nehumanu i sramotnu politiku, kakva je definitivno politika u BiH, koja već godinama služi za morbidnu manipulaciju ljudima, sve radi najsebičnijih ličnih interesa vlastodržaca i njihove klike?

Treba shvatiti da insistiranje na dogmama, na nerazmišljanju, ili opravdavanjem zločina vjerom u Boga karakteriše ekstremna religijska učenja koja s obzirom na komplikovanu multietničku strukturu Bosne i Hercegovine ne mogu donijeti nikome ništa dobroga.

Mogućnosti (zlo)upotrebe religije u poslijeratnom bosanskohercegovačkom društvu su ogromne. Samim tim velika je i obaveza da se spriječi svaki pokušaj da one budu zloupotrebljene za najprizemnije političke ciljeve.

Vjerski lideri bi trebali, ne samo onda kada ih na to nagovore “stranci” svojim primjerom, demonstrirati toleranciju i prihvatanje različitosti kao činjenice s kojom naša društva žive vijekovima. U velikim religijama koje tumače trebali bi tražiti odgovore koje bi ponudili na ogroman broj otvorenih i bolnih pitanja svojih vjernika.

Umjesto protokolarnih iščitavanja zapisa iz svetih knjiga, religijski službenici moraju svojim praktičnim i ličnim primjerom pokazati vjeru u iste.

To podrazumijeva izlazak iz skuta politikâ, kojima služe isključivo kao paravan, i stvarni povratak čovjekoljublju i svojim istinskim vjernicima, jedinima koji bi religijama trebali dati pravi smisao postojanja.