Dragi prijatelji, računajući da je ovih prolećnih dana najprijatnije ćutati i nešto čituckati, šaljem Vam ovu priču, od pre par godina. Nadam se da će Vam prijati.
AKO DERETE KENGURA, PA KOŽA ZAPINJE, KRENITE OD REPA
Krenemo, tako, jednog predvečerja, moj čovek i ja, da prošetamo kejom, do Štranda. Toplo, početak juna. Dunav se lenjavi, klinci trčkaraju, mlađarija se ljubi po klupama, mesec odskočio pa sija... Razgovor krene pa zamre, valjda nesposoban da konkuriše Dunavu i od mraka posivelim krošnjama drveća.
Koračamo i mahinalno čitamo grafite ispisane po izbetoniranoj stazi, "Ja volim Novi Sad", "Teda, volim te k'o teglu meda", i slično. Čitamo i osmehujemo se. "Ako derete kengura.." promiče ispod naših patika i mi zastadosmo, kratko se pogledamo i - vratimo se. A tamo, na asfaltu, stvarno piše:"Ako derete kengura, pa koža zapinje, krenite od repa".
Onda je usledio dugi pogled, pa ćutanje. Na kraju, progovorih: "Šta to znači?".
Gledali smo se, pročitali još jednom, tražeći neki dodatak, neku natuknicu smisla, ali, ne - toga jednostavno nije bilo. Pisalo je, jasno i konkretno: "Ako derete kengura, pa koža zapinje, krenite od repa".
Priznaćete, skroz je blesavo. Prvo, ko uopšte dere kengura? I kome je namenjeno takvo "uputstvo" u Novom Sadu, na Keju? I, ko je u opšte taj stručnjak za dranje kengura? Najgore od svega je što je blesava rečenica zvučala kao instant uputstvo, kao ona objašnjenja znakova za vazdušnu i druge opasnosti, koja su godinama visila besmisleno po kojekakvim hodnicima i ulazima, a onda smo devedesetdevete svi odjednom zaključili da smo ih iz dosade (čekajući na red u bankama, apotekama, ambulantama, fakultetskim holovima...) stotinama puta pročitali, a da u stvari, ni za jedan zvučni signal ne znamo šta znači (O.K, brzo smo naučili, ali ne govorim o tome).
Zvučalo je, nekako, kao da je to takvo neko uputstvo koje zvuči blesavo, ali onaj ko je to napisao dalekovido zna da će to "svakom normalnom i prosečnom građaninu" jednom zatrebati.
Osim što smo prošli sve skale raspoloženja, od zbunjenosti do smeha i neverice, nismo ništa pametno zaključili i stvar bi verovatno bila ubrzo zaboravljena, da nismo (par dana nakon toga) naleteli na drugi neverovatan grafit.
Odmah nakon petrovaradinskog semafora, na kome se put koji vodi preko željezničkog mosta odvaja od puta koji nastavlja kroz Gradić, nailazi se na omanju zgradu (ili poveću prizemnu kuću, kako više volite), na čijem bočnom zidu krupnim slovima piše "Prodao sam nebo, a i zemlje imam!".
E, tu nam je već bilo malo mnogo.
Kome je (taj, tamo neki) prodao nebo? kako? i šta taj iskaz uopšte znači? Nebo je metafora za šta? Veru, Boga, budućnost, snove, etičke principe, raj, ljubav?
Umesto kući, skrenemo do Tvrđave, kod Goce u atelje na kafu.
Ispričamo mi njoj za ta dva grafita i čekamo reakciju. Goca sedi, gleda nas i ćuti (a novinarka je, tako da nije prirodno da ćuti, i godinama je slobodni strelac u novinarstvu, tako da nije normalno ni da nema mišljenje). Dođe Kimi (Gocin muž), pričamo i njemu, pitamo ga, a on isto ćuti. I smeška se. On je čovek umetnik, pa je normalno da ćuti, a pošto je i blagorodan čovek, normalno je i da se smeška. Gledamo mi njih, gledaju oni nas.
A onda Kimi, gledajući malo u nas, malo u pod, a malo u okačene slike i ikone, poluglasno reče: "A što je uopšte važno - šta to znači? Neko je imao potrebu da to napiše. Mislim, da to kaže. I rekao je. Vi ste pročitali. To je to. Malo je glupo pitati šta to stvarno znači? Nemam pojma šta vama znači. Meni prosto dobro zvuči i znači nešto... taakoo. Očigledno i vama nešto znači."
Gledam čoveka i polako se treznim od zaluđenosti logikom i smislom. Da, to je isti onaj Kimi, koji nam je u martu 2004. godine, onako uz put, lakonski, dok smo izlazili iz ateljea - smireno, kao da priča o prognozi vremena za sutra, rekao "E, da... izgleda da je opet neki rat. Čini mi se da sam tako nešto čuo na radiju."
Kimi nije neosetljiv čovek (naprotiv!). On je čovek - umetnik, a živi u Srbiji (mada ponekad, kao i svi mi, više voli da kaže "u Vojvodini", jer to zvuči nekako manje zlokobno i uopšte - optimističnije). Naslušao se velikih istina koje posle postanu velike prevare (ili male laži), nagledao se neverovatnih gluposti, «x» puta poverovao u nešto što je zvučalo pametno i normalno (a ispalo glupo do bola i prilično besramno), pa na kraju prihvatio princip da nema velike razlike između onoga što je logično i onoga što nije. Jer - na ovim prostorima istina je često nelogična, a neretko i suvišna.
I onda se opustiš, prestaneš da loviš smisao, uključiš se u igru kao posmatrač, isključen iz igračkog transa i navijačnog zanosa. Smiren i bez očekivanja, osim onih vezanih za sebe samoga, svoju ženu i decu, svoj rad, praznično svežu grčku salatu sa maslinama i "Feta" sirom, malo mašte, preostalu veru i nadu i komadić sna pred buđenje.
Iz tog ugla, nije ni važno šta neka parola na nivou logičkog mišljenja znači. Važno je da li u tebi izaziva osmeh, strah, zabrinutost ili prosto naklonost. To postane dovoljno.
P.S.
Onomad, kad su bili izbori za predsednika ove naše "umal'-države", pa se u drugom krugu opredeljivalo između ultranacionalističkog i valjda-demokratskog kandidata, slušala sam kako su žene po samoposlugama govorile "sladak je" (misleći na tog valjda-demokratskog kandidata), kao da govore o umiljatom kučetu, ili o roze kompletiću za bebe.
P.P.S.
Posle, dok sam čitala o inauguraciji novog (valjda-demokratskog) predsednika, stalno mi se vrteo po glavi onaj grafit sa Keja "Ako derete kengura, pa koža zapinje, krenite od repa". Zvučao mi je sasvim logično.
... Naiđe vreme kad se logika toliko umori od siline okolnih gluposti da odustane. Pošto nam instikt za preživljavanje ipak nije potpuno zakržljao, ulogu posustale logike preuzima osećaj.
I deluje. Kao njuh kod kučića.
Novi Sad, februar 2006.