Da me ne shvatite pogrešno. Možda sam ja manjina manjine, ali imam utisak da sam stranac.
Stranac na planeti Zemlji.
Stranac u zemlji Srbiji.
Jedan "Stranac" završio je na giljotini, valjda neću i ja.....digresija...sklon sam tome nešto večeras.
Imam visok prag tolerancije. Razumem da je komplikovano, ili nemoguće svima objasniti sve. Razumem da se mora biti čvrst i radikalan ponekad, ali vredja me, jako me vredja , svaka laž?
Nemojte me lagati zaboga!
Ovde, na ovom blogu, upoznao sam bisere.
Nisam ih dostojan, ali
Pogledao na Netfliksu, dugo ocekivanu, prvu sezonu Away.
Prilicno razocaran...
Ima li komentara?
P.S. Pozdrav svima posle duzeg vremena
Liverpul
Totenhem
Arsenal
Čelzi
Šta me je nateralo da, baš danas, posle dugo vremena, uđem na ovo mesto za koje sam mislio da je odavno mrtvo.
Čudnim spletom okolnosti, kao prvi, iskočio mi je blog o vežbanju i to od autora koji me je jednom prilikom banovao, verovatno iz straha od istine o svojim marketinškim aktivnostima u oblasti u kojoj ima samo lična iskustva; znanja veoma malo.
Jedna od mojih velikih zabluda je vera da se putem društvenih mreža i diskusija na njima može uticati na način razmišljanja kod najšire populacije kojima različite informacije nisu dostupne.
U malom broju slučajeva ovo možda važi, inače je obična budalaština. Nema autoriteta koji daje pouzdane informacije, već gomila zaludnih komentatora čija će iskustva prosečan um prihvatiti u celosti i verovatno primeniti.
Kada je reč o kuvanju sarme, može da pomogne.
Ali u ovom slučaju, reč je o vežbanju.
...i poneka pouka za mame i tate
Prvi put, otkako piskaram na različite teme, pišem kao roditelj deteta koje se aktivno bavi sportom, a koje u poslednje vreme pati od jedne od klasičnih bolesti sistema za kretanje.
Možda je reč - bolest, malo prejaka, ali šta da radim; Tako se medicinski definiše, iako nije, ili ne mora da ima dramatičan tok, a ni posledice.
Reč je o klasičnoj bolesti
Baš jutros, nakon neprospavane noći i gledanja utakmica naših ekipa u Evropi (posebno jedne)setio sam se jedne priče iz vremena kada sam radio u FC Valensija.
gost autor: Karlo Vukić
Subota je, spremam se za odlazak na Radio 057 vezano za najavu jedne sportske manifestacije, i dok čekam, kao i većina ljudi, priključujem se na facebook. Čitam novosti i otvaram post Dejana Ilića. Čovjeka osobno ne poznajem, ali mi se sviđa njegovo razmišljanje i razina znanja koju posjeduje, te nesebično dijeljenje istoga, pa ga rado pratim. Za oko mi zapinje slučaj Ivane Španović, te komentar poveznice sa slučajem Phelps-Čavić.
Godina 2008. bila je definitivno najveća prekretnica u plivanju.
Mogao bih da razumem da sudija kod jame nije u trenutku video šta je poslednje ostavilo trag u pesku, ali nakon žalbe i pregleda snimka, dileme nema.
Teoretski, broj je mogao i da se otkači sa dresa i ostane dva metra iza. Kako bi to merili?
Jel to znaci, kada se sprinteru odlepi broj sa šorca ( sto se često dešava ) i padne u susednu stazu, da je sprinter prestupio?
Čemu tehnologija? Čemu mogućnost pregleda snimka?
Ovo je samo još jedna u nizu apsurdnih situacija koje vređaju inteligenciju čitavom svetu.
Kao i u slučaju Čavić-Felps, presudili su viši interesi koji mi možda ne razumemo jer nismo u situaciji da zloupotrebljavamo pravdu. Slabi jesmo, ali budale nismo.
Ne znam da li je skok bio za zlato, ali za medalju svakako.
Ivana, čestitam
...ništa nije sporno.
Pre petnaestak godina, bio sam na seminaru koji je držao Kanađanin, Čarli Frencis, jedan od najboljih trenera koji su hodali ovom planetom. Pomenuću samo 32 svetskih rekorda u sprinterskim disciplinama, 8 medalja na Olimpijskim igrama u Los Andjelesu itd.