Nemam blagu nameru niti da se ubeđujem niti da se naganjam ovde oko ideologije i metoda Muslimanskog bratstva. U beleškama na margini ću ponuditi literaturu (i) o tome, pa kome je stalo do učenja samo napred. Prema njima otprilike imam isti stav kao prema ovdašnjoj vladi, koji sam objavio u jednom od mojih prvih tekstova ovde, (vidi koincidencije!?) tačno u dan pre pet godina: Da se razumemo, osećam se dosta glupo braneći vladu koja mi u suštinskim stvarima nije bliska (suviše konzervativna iliti desna za moj ukus) ali čiji rad sam osetio (pa i na svojoj koži) kao bitno poboljšanje u odnosu na prethodnu. Osim toga branim je zbog demokratskog principa (daleko bilo da slepo verujem u demokratiju) ali ako smo dogovorili jedna pravila onda se ta pravila (barem po meni) ne mogu menjati u toku igre kako kom gubitniku (izbora) ili užirenom oficiru pada na pamet. No, to je nešto što ta "sekularno-nacionalisticka 'obrazovana' elita" ne može da shvati.
Kada je blagi bog delio toplinu, empatiju i mentalnu živahnost, očigledno je da je jako pazio ko će mu sedeti u prvim redovima. Tako su se Tamo našle i neke, meni veoma drage Face :
Vlasta, Bili Piton, Skyspoter, Jelena Gall, maksa, vishnja, darkonduty, Jack Bauer, Margitina Mama, omega (i, zamalo - Srki Pajić) priznaćete da predstavljaju jako dobro društvo.
Ni u kakvoj. Međutim, na srpskoj političkoj sceni pederi i Kosovo su povezani neraskidivim vezama i to je postalo neka vrsta tradicije. Tradicionalno, s početka jeseni novine se napune člancima o pederima, koji su uvek nekako u direktnoj vezi sa Kosovom jer pederi hoće svoju paradu i baš ih briga što je Srbija ostala bez Kosova a nepederima to smeta i onda oni prete pederima da će svašta da se desi ako bude parade. Onda ministar policije obećava pederima da će sve biti u redu i da mogu slobodno da se šetaju a pederi stanu pa se rugaju nepederima „uta - ta“ i onda svi popizde.
Treba biti politički slepac pa misliti/verovati da se revolucije (bilo kog tipa) okončavaju momentom obaranja tiranina sa vlasti. Interesantno je da su oni koji (punim pravom) ronzaju o nikad sprovedenoj lustraciji posle obaranja Slobodana Miloševića propustili da primete da su svi državni aparati posle svrgavanja Hosnia Mubaraka februara 2011. u Egiptu preživeli "tranziciju" praktično neogrebani. [zapravo i nije interesantno, samo je ilustracija površnosti]
Ne znam kako razmišljaju narečeni politički slepci, jer mi je taj tip "racia" misterija, ali pretpostavljam da veruju/očekuju da se ljudi starog režima (a broj takvih prevazilazi broj direktno privilegovanih) posle revolucije dezintegrišu, nestanu ili da možda punim srcem prihvate promene (uz jedno "sori" valjda). Iracionalno? Ne, direktno glupavo.
Gost autor: St.Jepan
Photo: Imre Szabo
Naslov iz novosadskog Dnevnika od 22. novembra 1967. Logično, naslov se odnosi na događaj od prethodnog dana, a ja se tog dana sećam do neverovatnih detalja, iako sam imao (samo) osam godina. Nije ni čudo, tog dana sam imao najsnažniji osećaj prekognicije u životu.
Povodom 10 godina od 5. oktobra, TV B92 će emitovati emisije iz tog perioda, dok će na našem sajtu biti pokrenut specijal posvećen tom događaju.
Za ovu priliku, pozivamo sve autore, da ukoliko to žele, napišu blog, svoja razmišljanja i osvrt na 5. oktobar 2000. godine, iz današnje perspektive. Ovo ne isključuje i autentična sećanja na događaje 5. oktobra 2000.
Takođe, pozvali smo i učesnke 5. oktobra, koji nisu članovi B92 VIP Bloga, da kao gosti-autori napišu blog, odnosno, pošalju nam svoje tekstove koje ćemo objaviti, ali to nije uslovljeno prihvatanjem autorske opcije niti učešćem u komentarisanju.
Otvoreno pismo minuskulnim neprijateljima filozofsko-politickog i pravnog Diskursa nad Diskursima Vuka ibn Mudrost Al Promisao Jeremica, Ministra inostranih poslova, Filozof-naturalis-a, Kozmo-futurologa extraordnaire i Pretece Misli (sui generis).
Thank you, whoever you are – I have always depended on the kindness of strangers – Blanche DuBois u drami Tramvaj zvani želja
(Hvala vam, kogod da ste – ja sam uvek zavisila od naklonosti nepoznatih.)
Ovih dana se navršava 100 godina od rodjenja Tenesi Vilijamsa (26. 03. 1911 – 25. 02. 1983), američkog pisca čije su drame obeležile pozorišni život 50-ih i 60-ih godina prošlog veka, dobitnika
Omaž mrtvom prijatelju
Praskozorje, samo što nije svanulo.‚
Od silnog drndanja i nadglasavanja, međusobnog i sa galamom gostiju iscpljeni ćute i radio, i Grundig kasetofon, i oba televizora. Za trpezom svi već baldisali a stolovi još krcati. Od ptice mleka, tako je za Perin rođendan i srpsku (i cigansku, i cigansku! - rekao bi on) moralo da bude. Jagnje, i prase, i jare. I roštilja, i karađorđevih, i pohovanog, i pilećeg i ćurećeg. I kao na svakoj ciganskoj sofri uz meso i kolači, i torte. I sve što poštena kuća pred goste mora da iznese. I tako već rudi i miriše na ledeno zimsko jutro. Još poneko mrljavi po tanjiru, a za gutljaje se više ne zna da li će napolje ili unutra.
„Eh, da mi je sad jedan burek sa sirom..."
Svi se okreću prema nesvetu koji zakrvavljenih očiju i sa podjebavačkom grImasom koja simulira šeretski osmeh gleda u domaćina.
Pera se samo sa smeškom, bez trunke oklevanja i sekunda razmišljanja, oblači i kaže: „Saće, brate."