Punio sam osam ili devet
i sa svojim, tada već davno razvedenim roditeljima,
šetao šumom, sa igračkom u ruci,
na svoj rođendan.
A onda opazismo gusenicu
džinovsku, crnu, narandžastih pruga
dlakavu, nemu i fascinantnu.
Stajala je tako, moćno i gordo.
Majka upita "da li je živa?"
a ćale krenu da to proveri
žarom cigarete.
Ona mu reče "Ne!", a on, mršteći se,
nevoljno povuče ruku.
Tada sam u njemu
po prvi put
osetio izvesno
zlo.
Bili smo u četvrtom osnovne
i svi smo bili zdrava, lepa
i negovana deca.
Bilo je to "jako odeljenje",
a ja sam bio jedan od boljih
u razredu.
Ta godina je bila jedno fino,
detinje zezanje
bajka, trčanje i šala.
Sve nam je išlo od ruke.
A onda je jedna devojčica
sa lošijim uspehom
na kontrolnom iz poznavanja prirode
i društva odvalila
"da je stjuardesa nešto kao kofer"
"da se nafta nalazi po putevima"
i da je razlika između čoveka i majmuna u tome
"što čovek