Svakoga, čini mi se, obeleži neki prizor iz detinjstva. Obično nasilna scena koja potresa  ili obeshrabruje, čije se značenje ukopča tek kasnije, u zrelim godinama. Jedna takva scena odigrala se na peronu železničke stanice Beograd Centar.

            Prokop, nedelja ujutro.

HAPPY BIRTHDAY TOKYO SKYTREE, YOU HAVE A LONESOME LIFE IN FRONT OF YOU

 kao znak na pešačkom ostrvu na Bulevaru na koji je Branislav Lečić zalepio žvaku, kao ostrvo-stanica preko puta Pravnog, na kom ljudi stoje, prolaze, sve prolazi

kao zvezda na zastavi savezne države Teksas, teksas oči upijaju i potamne, odbijaju i posvetle, menjaju raspoloženje prema oblacima, oblicima, oblim licima

dan deveti

            Spavala sam 5 sati. Probudila sam se sa živim sećanjima na nepravde koje su mi učinjene tokom proteklih nekoliko godina. Uhvatila me je strašna mučnina zbog toga. Fiziološka mučnina. Osetila sam kao da mi se žuč penje kroz želudac, jednjak i kako se gomila na jeziku. Nisam paničila, popila sam malo vode, ali nisam probala da sperem gorčinu, nego da je odagnam. Shvatila sam da sam sama sebi prizvala ovu muku, verovatno kao izazov i priliku da sve ono što sam vežbala, oslobađanje, puštanje niz vodu, zaboravljanje, mogu nekako i da primenim. Na kraju dana, ostalo mi je pola litre vode. Izgubila sam 0.3 kg.

gošća autorka: Snežana P. Lončar

Napisat ću joj pismo kad budem daleko - misli Jona i ne čuje svoj glas koji tu misao izgovara.

Kome ćeš napisati pismo? - upita žena skrećući pogled s monitora kompjutora u koji već satima gleda i lagano tipka prstima po koljenima, djeluje bezvoljno i daleko, možda nervozno. 

Kako ću se sada izvući. Treba biti tajno, treba da dozna tek kad me ne bude više. Kako ću se sad izvući. Što god da progovorim o tome pretvorit će se u jad - misli Jona i uzmiče prema vratima. Žena ga gleda površno, pogled joj je negdje po sredini njegova lica, ali ipak s izvjesnim zanimanjem i ponavlja pitanje. Odjednom mu sinu, nesmišljeno dođe:

To je stih jedne pjesme koju sam jučer negdje čuo - govori i osjeća kako to zvuči sasvim uvjerljivo, vjeruje da je dovoljno uvjerljivo da ona ne nastavi ispitivati. Pokušavam se sjetiti melodije, ali ne ide, a pjesma mi  bi smiješna, stihovi su smiješni, a i muzika, nešto kao parodija na... - nastavlja Jona, pa zašuti na tren. Ma nevažno je, već mi, eto, pade na pamet - doda odmahujući rukom uvjerljivo nehajno i pokuša se nasmijati, ali bezuspješno. Osjeti kako mu se lice  iskrivljuje u grimasu, u neki, pomišlja, glupi, izdajnički izraz. Ali žena se malo osmjehnu i vrati pogled na monitor lapotpa ispred sebe, pa Jona odahnu, shvati da se uspio izvući i skoro da iskliznu iz sobe.

dan osmi

            Spavala sam 5 sati. Spoljni svet je nastavio da postoji i bez mene. Više mi ništa nije nedostajalo. Za sve one konektovane ljude, jedna poruka: Svet se neće raspasti ako se vi ne pojavite u njemu. Takođe, ni vi nećete nestati ako se svet ne pojavi pred vama. Zaspala sam popodne, to mi se prvi put desilo. Nije da sam bila umorna, iscrpljena ili slično. Više sam to osetila kao potrebu i kao način da izađem iz sobe, a da ne prekršim pravilo koje sam sama postavila. Jedva da sam osećala bol u leđima. Izgleda da je reparacija nekada oštećenog tkiva pri kraju. Izgubila sam 0.4kg. Vode mi je ostalo.

gošća autorka:Slavka Vlalukin

tekst u celosti prenesen sa portala bookvica 

Unutar svakog pripovednog toka, autorka prepliće prošlost i sadašnjost svojih junaka, i tako priču dece iz porodice Gold vezuje u univerzalni narativ koji pokušava da pronikne u suštinu života i otkrije koliko su naše odluke uslovljene našim željama, a koliki uticaj imaju slučajnost, sudbina i očekivanja koja nam stvaraju porodica, klasa, nacionalni i etnički identiteti.

Kloi Bendžamin, Besmrtnici  (Booka, 2018)