Jednom davno, živeo je srećan i vredan Mrav, koji je svakog dana dolazio prvi na posao.
Bio je vredan. Veseo. Jednom rečju, bio je srećan dok je radio.
Pevušio je vesele pesmice, a rezultati njegovog rada su bili odlični.
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i naisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim ledjima,
kao tajnu mapu,
pokazala
Inspiraciju da objavim ovaj tekst dobila sam čitajući neke blogove ovih dana. Jaril je pokrenuo temu o klasičnoj muzici, gde je bilo dosta dobrih komentara koje sam sa pažnjom pročitala, a onda se pojavila miniko63 sa sjajnom pričom o poznatom violinisti koji je svirao na železničkoj stanici i niko ga skoro nije ni primetio, a kamoli prepoznao.
Mene ne zanima kako zarađuješ za život.
Ja želim da znam za čim žudiš i da li se usuđuješ da sanjaš o tome da ispuniš čežnju svoga srca.
Mene ne zanima koliko imaš godina.
Ja želim da znam da li ćeš rizikovati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog snova, zbog avanture koja se zove biti živ.
Mene ne zanima koje planete zakriljuju tvoj mesec.
Ja želim da znam da li si dodirnuo središte sopstvene tuge, da li su te otvorile izdaje života ili si se skvrčio i zatvorio iz straha