Srećem po gradu pedesetogodišnjake koji guraju kolica ili u naručju nose bebe, a pored njih šetaju zanosne skockane prelepe mlade žene. Ne, nisu im to ćerke (iako bi mogle biti), niti su u kolicima, tj u rukama unučići (i to bi moglo biti, jer ih neki od njih i imaju).
Ne izgledaju mi baš presrećno - oni, ti pedesetogodišnjaci. Iako se smeše. Više mi izgledaju premoreno i iscrpljeno. I nekako mi ih dođe žao. Imam utisak da se ne snalaze baš najbolje u tim novim ulogama, ali se svojski trude, trošeći i zadnji atom snage da
Pesma ima čudan naziv "Dostaje". To je reč izmišljena da opiše pomešana osećanja između "nedostaje mi" i "sad je stvarno dosta". Ovo je demo verzija (aranžman će biti bogatiji), mahom rađena na kompjuteru, i hoćemo da je podelimo sa vama, jer nas interesuje vaše mišljenje...
(copy/paste sa youtube-a)
Noćas zvuči mi tišina
kao odred violina,
ili to vetar nešto izvodi?
Možda "Koncert za Dilemu"?
Varijacije
Sigurno ste mnogo puta slušali i čitali: radite ovo ili ono, i nemojte raditi to i to u određenim situacijama. Ali zapitajte se da li vam je iko dao „uputstvo" kako da sve to osetite kao trenutnu sreću koja vas relaksira i uverava da je život lep.
Zapravo, lako je potruditi se da usvojite sve te savete prijatelja, psihologa, učitelja ili poznanika, ali niko ko nije osetio slično, ne zna koliko je teško osetiti sreću u malim stvarima kada vas pritiska, vama se čini, najteža situacija u životu. Osećate da je nemoguće
...rekao je Duško Radović.
A vi dragi moji blogokolege (posebno blogokoleginice)?
Da li plačete i kako to radite?
Tiho, bezglasno, prigušeno, sa grimasom na licu i nepravilnim disanjem ili bez grimase na licu, kada samo suze teku.
Ili su to suze radosnice, kada se smešite, pa čak i smejete dok plačete.
Možda ipak plačete jako i glasno.
Neki ljudi plaču bez razloga, ili iz razloga koji za druge ljude
Ples je direktan poziv na sex, odnosno ples je zamena za sex.
Desilo mi se pre neki dan da na postavljeno pitanje dobijem sasvim neočekivani odgovor: "Idi pleši". Ne volim kad mi na pitanje odgovaraju pitanjem, a još manje volim da mi ovako odgovaraju. No ovaj put, umesto ljutnje, ja poželeh stvarno da plešem. Kroz glavu mi prođe misao "otkad nisam plesala... uh, odavno..." Taj divni osećaj, skladni spoj ritma i pokreta, koji budi čula i čini da se osećam... hm... jednom rečju lepo.
Ona prva rečenica važi
Kao osvedočena romantičarka, evo reših da napišem jedan blog o romantici. :)
Nemojte da pomislite da ću pisati o večeri uz sveće, šampanjcu, crvenim ružama, posmatranju zalaska sunca... Svi ti stereotipi o romantici su mi totalno out. Dobro, možda nekome i prija, i lepo je, ali toliko izvikano i neatraktivno, pa neću o tome.
Ti stereotipi u vezi romantike potiču iz 19. veka, i vezuju se za tadašnje građansko društvo. Postojala je princeza, sva nežna i slatka, i princ koji će se pojaviti na belom konju, kao u bajci,
Čitajući ovih dana blogove o Istri (topcat), setih se leta 2004. godine, i jednog nezaboravnog koncerta: Pulska arena, 29. jul, Eros Ramacoti. Atmosfera na koncertu, prepuna arena i fenomenalan nastup oduševili su me, tako da i danas volim da čujem hitove poput "Adesso tu", "Fuoco nel fuoco", "Piu bella cosa"... Iako nisam neki njegov fan, taj specifični glas i italijanski šarm u njegovim pesmama ne ostavljaju me ravnodušnom.