Ima Mika Antić onu divnu pesmu o nevinoj i čistoj strasti dečaka koji se zaljubi pa izmeša rotkve i romboide, note i pramide, leptire i gradove i sportove i ručne radove, i tropsko bilje i stare Grke i proste ne zna šta će od muke !?
Koliko god voleo Plavi čuperak, nažalost, lepota konfuzije o kojoj je Mika pisao, sa odrastanjem , pretvara se u užasni košmar i haos, jer u toj konfuziji nema nikakve naznake smisla.
Svakodnevno, ogromnu, ali ogromu energiju utrošim na to da se izražavam politički korektno da ne povredim ovu ili onu manjinu, marginalizovanu grupu, da ne povredim koje ljudsko pravo, da vodim računa o rodno senzibilnom izražavanju...to je ponekad zaista represivno.
No, gore od te represije, jeste provizorijum demokratije i otvorenog društva, za čije postojanje nalazim odgovornim i nevladine organizacije i so called demokratske partije i javne intelektualce koji, čini mi se, ponekad (tek da ne kažem često), preuzimaju ideje, reči i termine, uspostavljaju vrednosni sistem, koji, na žalost, kada se zagrebe, nema neko veće značenje.
Tokom proteklog leta držao sam radionicu za mlade u okviru Škole ljudskih prava. Užasna tegoba stvorila se kada sam shvatio da ne postoji sadržaj politički korektnog govora. Pokušali smo da zajedno analiziramo šta smo sve pokupili, tek onako usput, tokom života. Napisao sam pojam Cigani, bilo je teško u početku, a onda se otvorilo svašta, izlistali smo brojne predrasude i stereotipe, jednostavno mozgovi su nam natopljeni njima. Nije sve nužno naše uverenje, jednostavno je pokupljeno, ali na tome se radi, to se dekontaminira. Međutim, poraz je da pojam Romi nije bio tako sadržajan. E, upravo u tome vidim poraz svega što se na ovom prostoru radi polovično, ili bolje reći odrađuje polovično.
Ovde se vrednost ljudskog života ili slobode definišu prevođenjem fraza iz publikacija Saveta Evrope, samo se gađamo terminima koje ni sami dobro ne poznajemo, neki važni pojmovi, poput aktuelnog „fašizam“ olako se relativizuju...tek eto...tako...onako..jel’....
Koliko sam se besmisla naslušao u poslednje vreme o tom „fašizmu“, koliko odokativnog shvatanja pojma. Sva ta debata u Skupštini, po TV stanicama, po novinama, zajedno sa lošim kresanjem Suzane Mančić u sred diskusije...mislim...nemam reči.
Važno je, jeste važno, da ako govorimo o nečemu, imamo suštinu, imamo osećaj za ono što govorimo.
Odnos prema Drugome neće se promeniti ako ga preimenujem, promeniće se ako se ja promenim iznutra.
Ne vidim šta se menja što Cigane sada zovemo Romi. Skinsi biju i jedne i druge.
Ne vidim šta je radiklano promenjeno odlaskom Borisa Tadića u Srebrenicu. Lep je on, pozirao je za desetku, ali nije otići isto što i reći : razumem, prihvatam, da...sve je ostalo samo pristup političke starlete.
To što se sada svi pronalaze i samoimenuju nenasilnima u odnosu na Čanka, koji je, Bože moj pozvao na letve protiv fašista...oh, zaista...nasilje veliko...Letva za fašistu, nije to isto što i letva u rukama fašiste.
Lakoća kojom ovdašnje elite, intelektualne, kulturne, politčke, koje god, govore o nekim važnim stvarima, o uspostavljanju sadržaja, užasno su bolne i postaju nepodnošljive.
Juče mi je, nakon jedne tribine koju smo držali u jednom gradu u unutrašnjosti, prišla visoka članica jedne od vodećih stranaka u Srbiji i pohvalila mi se kako je ona od početka Slobine vladavine javno govorila protiv njega, kako je ona znala šta je demokratija dok to niko u njemom gradu nije znao, kako ovo kako ono, duh promene iz nje govori sve dok mi nije navela kojim je sloganom regrutovala ljude protiv režima.
„Slobu vole Cigani, pederi i babe!“ , kaže Ona...
I koji je sadržaj toga?, pitam ja.
Kaže: „Pa to, ko hoće da bude ciganin ili peder?“
Ja joj kažem kako je to užasno rasistički i nedemokratski, ona meni da preterujem, ja joj dodam i homofobiju, ma gde, nema tome mesta, koga je briga što pedere prebijaju po ulicama.
Velika je razlika između nepristojnosti i fašizma, možda je nekulturno pljuvati patrijarha Pavla, ali je samo nekulturno, ali ne davati sadržaj kulturi življenja i odnošenja prema drugima, makar je nazvali i demoratija, jedino može da reprodukuje nove zločine i nove mržnje.
A, i od toga smo umorni, zar ne?
Boban Stojanović
Fotografije: Janis Grodums