Na izmaku je dan kada se obeležava sto dvadeseta godišnjica njegovog rođenja. Najkraće rečeno – Nobelovac. Duže...jedan u nizu pisaca čija smo kapitalna dela morali da pročitamo. Po programu lektire. Onome ko ga do tada nije čitao, postao je jedan od pomenutih pisaca knjiga zbog kojih se jedva čekalo da prođu časovi analize i prežvakavanja sa legendarnim ciljem – Šta je pisac hteo da kaže?
Meni, doduše, to pitanje nikada nije bilo jasno. Sve što je hteo da kaže, pisac je napisao. Treba samo pročitati. Čak i ono što je naizgled sakriveno, otkrivaju reči protkane kroz prvi pogled. Većini to nije bilo tako a kako su časovi, na kojima su se mučili pisci i njihove dela, izgledali bilo je jasno da od toga sevapa neće biti. Konkretni slavljenik se uglavnom svodio na čitanje otpozadi, odande gde je bio Rečnik manje poznatih reči i izraza. Taman toliko da se zaboravi i gde je rečenica u kojoj je neki od turcizama, a kamoli šta ona govori. Da bi bilo što strožije, profesori su manje objašnjavali, a više ispitivali i to sa onom zgađenošću koju donosi ponavljanje od kog samo penzija može spas da donese.
U tom mrcvarenju je promicao zabeleženi život, mozaik sitnica koje su činile događaje i ljude, takvih sitnica koje život čine neprekinutom niti koja se nastavlja kroz vreme. Preskakali su se i politički sporni komadi tog života, oni koji su smetali idili trenutnog režima, jer ti pisci više od svega vole da među divne opise zora, realne opise ljudi, dočaravanje talasanja mora i režanja zime, ubace i svoje viđenje uzroka i posledica političkih činjenja ili navika ljudi koje umeju da se u njega upletu. A koji nikako ne odgovaraju onome što bi politika i posle sto godina volela da vidi.
Umesto da čitamo suvo rečeno kraće forme, pripovetke i priče u pisanju kojih su se svi veliki pisci najpre okušavali, kasnije njihove delove i koristeći za svoja vremenski neprevaziđena dela, morali smo da čitamo upravo njih – knjige za koje tada nismo imali ni dovoljno znanja, ni dovoljno iskustva. Zbog toga su oni, koji ih do tada nisu već čitali ili pročitali, uhvatili stravu i muku od njih...mnogi neizlečivu, zaradi koje se i danas pri pomenu nekog od »debelih« pisaca trznu sa strahom, očekujući da ih neko satera u ćošak zahtevom za analizom i tamo ih ukeba u činjenici da su ili čitali na troskoke ili uopšte nisu uspeli da se probiju kroz literarnog kolosa.
Da se vratim slavljeniku. Od njega smo, naravno, sad i odmah morali da čitamo Nobelovom čašću nagrađeno delo. Analiziralo se, naravno. Politika se naravno izbegavala, što je posebno zadivljujuća tehnika analiziranja Andrića. Do besvesti smo se divili nikada viđenom mostu, svakom čuperku trave koja je između redova o njemu i kamenja od kog je bio napravljen nicala. Veće divljenje je donosilo višu ocenu. Još ako bi se tome dodala smaragdna Drina, uspeh je bio zagarantovan. Da bi što bolje zapamtili Nobelov most, vođeni smo i na ekskurziju da se sa njim lično upoznamo. Na licu mesta smo mogli da vidimo i one bele tragove majčinog mleka iz narodne legende. Drina je dala sve od sebe da bude što je mogla zelenija. Pored nas su prolazili Višegrađani, oguglali na čitače ćuprije. Vukli su kese sa pijace, virili sa starih, etnografije radi sačuvanih ćepenaka, podsmevali nam se lako oni koji su imali vremena, pljuckali suncokretove ljuske, promicale su zabubuljene stare nene, dovikivali su se bez onog Rečnika manje poznatih reči na krajevima uzvika ili razgovora...ali oni nas nisu zanimali. To što su uspeli da prežive piščevu smrt, to što su uspeli da izađu iz njegove knjige kao što su u nju i ušli, to nije bilo važno za program lektire te godine. Za razliku od njih, Mehmed Paša Sokolović je bio bitan, ali nismo mogli da ga vidimo, zato smo morali da slutimo njegovu dobrotu pored onih čuperaka trave. Međukamenskih.
Negde između je promakla priča velikog pisca koji je razumeo mostove. Sa čupercima ili bez. I sve zato što je nije umetnuo u nagrađeno delo...kada je Alah Pergamer napravio svet, ostavio ga je mokrog i svežeg da prenoći. Ljubomorni đavo je te noći svojim dugim noktima izgrebao zemlju. Ujutru je Pergamer ugledao duge i duboke brazde na licu sveta. Zato je na Zemlju poslao anđele, da rašire krila i premoste đavolje ogrebotine koje su delile svet...
Da smo čitali ono što se preskakalo, da smo čitali sa manje očekivanog divljenja, a više razumevanja, da se objašnjavalo ono što se krilo, umeli bi možda, makar mrvu, da shvatimo ono što se ponovilo i bilo tako neshvatljivo. Ono što je pokazalo da se istorija spotiče o isto kamenje koje se dekretima i parolama ne pomera, ono koje ne nestaje ako se u njega ne gleda...ono što je sastavljalo poznatu ćupriju, ali i druga Andrićeva dela...
"Pripadnici triju glavnih vera, oni se mrze međusobno, od rođenja do smrti, bezumno i duboko prenoseći tu mržnju i na zagrobni svet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobedu a poraz i sramotu komšije inoverca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, toj stvarno fizičkoj odvratnosti prema susedu druge vere, često im i vek prođe a da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani za nekoliko sati ili nekoliko dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen deo, našavši najposle valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke reči u govoru. Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osećanjima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposle dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svog besa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gde opet ožive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama i opscenim pokretima."
Zato su mostovi tako važni. A Ivo Andrić tako veliki pisac.