Jedni su tvrdili da je sve to prevara, drugi su ubedjivali da je veštački stvoren, treći su bili sigurni da je do svega došlo slučajno, četvrti da je katastrofičan, dok su peti bili sasvim sigurni da su za sve krivi šišmiši, a sedmi da je konačni cilj vakcinacija sa ciljem čipovanja ljudske vrste i konačno zatiranje ljubičastih jednoroga sa zelenim ušima.
Sve to je, uostalom, bilo i za očekivati, jer već u prasupi su se prosti sistemi podžapali oko toga da li da predju u složena jedinjenja. Kada je ipak do toga došlo, prosti su smatrali da je to sve zavera i da je svima bilo bolje dok su bili prosti molekuli. Za to vreme je već medju složenima došlo do raskola, jer su neki težili daljim promenama, sa ciljem prelaženja u žive sisteme. Lipidi, peptidi i oligopeptidi su stremili evoluciji, dok su njihovi protivnici dizali glas protiv, tvrdeći da to neće na dobro da izadje. Što se, kroz milione godina, ispostavilo kao tačno, jer su živi sistemi poželeli da izadju iz prasupe. Oni koji su to uradili, uprkos protivljenju nestabilnih molekula, do pojave teme iz pravog pasusa, su se gložili oko svega što im je na pamet i bez pameti palo. Jedni su hteli da se ostane na drveću do daljnjeg, drugi nisu hteli da vire iz visoke trave i staju na zadnje noge, ratovali su i svadjali se oko plena, nevidjenih bogova, teritorije, hrane, para, boje kože i naročito krvoločno oko anaerobne dekompozicije pokopanih mrtvih organizama, odnosno energije koja potiče iz njihove drevne fotosinteze. Zbog tih fosilnih goriva, u formi uglja, gasa i nafte, evoluirani živi organizmi su jedni druge tako tamanili i toliko ratovali da su mnogi od njih poželeli da se vrate u stanje gore pomenutih prostih sistema, mirno pućkaju i ispuštaju mehuriće u prasupi.
Tako je istorija ljudske vrste priča o sukobima i nejedinstvu, o nemogućnosti da se ljudi oko bilo čega slože, sve dok se nije pojavila epidemija. Jeste ljudski rod sretao ne jednom te nezvane gošće, od kuge preko kolere do lepre, ali ova se ispostavila kao sasvim posebna, epidemija koja je zaslužila svoje ime – Kruna. Ljudi jesu sumnjali u Kovid virus koji ju je izazvao, odmah su, naravno, aktivirali maštu po pitanju smišljanja teorija zavere, što je uobičajena pojava, koja ne poznaje granice bilo koje vrste. Ali, tada se desilo nešto nevidjeno u istoriji postojanja čovečanstva, ljudi su se stisli zajedno i po prvi put ujedinili, zaboravivši na sve što ih je do tog trenutka delilo. Bez obzira na boju kože, političke i seksualne orjentacije, državne granice u kojima žive i bogove kojima se mole ili ne, ljudska rasa je osetila jedinstven nagon, tačku spajanja, i jurnula da kupuje – toaletni papir. Planeta je zastala, osvrnula se oko sebe, iznad nje se pojavio veliki znak pitanja, pridružio mu se i uskličnik, zatreptala je iznenadjeno, i zbunjeno nastavila da se okreće. Police prodavnica, na kojima je do tada stajao Ujedinitelj, su se prosto stidele svoje golote. Za to vreme su ljudi gomilali zalihe toaletnog papira, kupujući ga neštedimice.
Naravno, pojavili su se i nezbežni stručnjaci, koji su probali da objasne ovaj fenomen, pokušavajući bezuspešno da ga uporede sa klasičnim grabežom brašna, ulja i šećera u kriznim situacijama. Nekako im nije išlo. Pojavila su se i podrugivanja, vicevi, šale i pošalice na račun onih koji su kao mravci vukli ili gurali nerazumne količine brisoguza, ako koristimo terminologiju Mog Oca. Mada, autori podsmeha nisu imali dovoljno vremena za tu aktivnost, jer su morali i sami da dopune zalihe Ujedinitelja. U tom rebusu je jedino ponašanje roditelja bilo razumljivo, jer su deca poznati uništitelji papira toaletnoga. Ne zna se šta s njim rade, mimo predvidjene upotrebe, tek u kući koja se naraštajem ponosi, on uvek fali ma koliko ga često i u bilo kojim količinama kupovali. Ja sam sumnjala da moje troje mladunčadi jede toaletni papir, ali mi je bilo lakše kada sam shvatila da i druge majke sumnjaju da i njihovo potomstvo krišom konzumira rolne. Nezgodno je što to nije faza, to traje. Uzmimo na primer jedan primer: sretnem ja onomad moju Komšinicu Ducu, koja strogim korakom forsira našu uličicu. Iz skoncentrisanog pogleda i odlučnog govora tela se vidi da žena ima misiju, krenula da izvrši zadatak. Presretnem je, upitamo se za junačko zdravlje, pitam je kuda je i šta naumila, a ona zbaci sa sebe generalski oklop i paćenički mi poveri:
- Idem da kupim toaletni papir, deca mi dolaze.
Deca su, naravno, njena već odavno punoletna beba i njegova ništa manje odrasla žena. Odmah sam shvatila dramu, dok su ti deca u kući, piši propalo po pitanju toaletnog papira, uvek ga fali, a nije ni jeftina zabava kad se uzme u obzir koliko šlepera istog je potrebno prosečnom detetu za nedelju dana. Taman sam htela da joj ponudim moje skromne zalihe, jer kako mi deca nisu bila tu, to smo Žmu i ja mogli da se pohvalimo da nam toaletni papir traje kao normalnim ljudima, ali Duca je u troskocima žurno otperjala »u jednu radnju, tu blizu, imaju dobar, a nije skup, kupujem veću količinu«.
To je jedino čime sam ja mogla da objasnim maniju koja je Majkom Zemljom zavladala kada je Kruna, bez prevoda Korona banula na njene geografske širine i dužine. Dešifrovanje većinskog ostatka toaletne misterije mi je ostalo nedostupno, uostalom kao i jadnim sociolozima i psiholozima, koji bi već doktorate pisali na tu temu, samo kad bi uspeli da shvate koja se mala, siva ćelija aktivirala u mozgovima složenih organizama i naterala ih da, kao nikada do tada, funkcionišu kao jedan. Istovremeno, bez želje da shvate tajnu ujedinjavanja, proizvodjači toaletnog papira su se bogatili do te mere da vicevi o tome kako nameravaju da kupe najveće svetske kompanije, nisu bile daleko od istine, jer su već uplaćivali familijarne posete svemiru i kupovali egzotična ostrva sa sve palmama, delfinima, tirkiznim morem i lokalnim življem.
Što se mene tiče, ja sam se trudila da se držim razuma, ma koliko epidemija trajala, čoveku stvarno nisu potrebne tolike zalihe toaletnog papira, ne treba podlegati masovnim manijama. Zato sam, u obližnjoj radnji, kupila samo tri paketa od po dvanaest komada, kojima sam dodala luksuznu varijantu četvrtastog, kabastog formata, od dvadeset četiri, četvorolisni model. Naravno da sam kupila i one što mirišu na prve kajsije, a nisam izdržala da u kolekciju ne dovučem i divne rolne na cveće. Jeste da se deo našeg stana polako pretvarao u distributivno skladište toaletnog papira, ali u prodavnicama ga je bilo sve manje, što me je nateralo da pazarim još koji paket i priključim ga planetarno aktuelnoj kolekciji. Moj razum je počinjao tužno da cvili, monetarna sredstva su se osećala poniženim jer su investirana u takvu banaliju, ali meni je bilo baš fino. Osećala sam se sigurno, ako tako mogu da kažem – ujedinjeno.