Ima li išta lepše od zimskog, nedeljnog dana kog se seti sneg. Onog čije se jutro probudi u najtišoj tišini mogućoj, onoj koju remeti samo šuškanje neodlučnih pahulja koje se vrte u kadru pogleda, i mraz koji povremeno škrgutne. U kući muk, ljudske i životinjske jedinke duvkaju srećno hibernirajući, ja sedim i uživam u vakumu bezvučnom. Cakli jelka neraskićena, alibi joj je snegom podržan. Krčka se ručak za drage, odavno već pozvane goste. Ukratko – idila vezena sitnim bodom, goblenskim. Suviše lepo da bi predugo trajalo...
Na ulaznim vratima je zazvonio smak sveta, Marfijev zakon, baksuz zainatski. Izbezumljenog pogleda, tapkajući u mestu, predfrasnog stanja. Komšija u gaćama, zaogrnut naopačke obrnutom trenerkom. Protiv uroka. Što očito nije radilo. Jer je pištao kao ljuta guja: »Voda! Voda!« Naravno da je Ikar Varvarin, svom snagom svoje skoro trokilske mase, urlikao na ovakav upad u blaženi nedeljni mir. Tako i tada je počelo.
Ispostavilo se da nam je kuhinjski bojler neopaženo mreo. To mu nije bilo dovoljno, posthumno se svetio curenjem. Sve do komšija ispod. Potokom. Vodopadom. Odakle mu tolika voda, niko nije znao. Do tada je iz sebe jedva par lončića tople vode darivao. Kao da je za olimpijski bazen pravljen. Što je bilo i nekako u poređenju sa njegovom pozicijom koja je spadala u kategoriju – nikako. Neki esteta sa manjkom osećanja za funkcionalnost je bojlera sakrio tako odručno da je već bilo pitanje gde se nedeljom prodaje dinamit, da kupimo kilo, dve, pa da se nekako probijemo kroz daske i ormane do curećeg pokojnika.
Dalja priča spada u standarde umiranja bele tehnike: domar panično zatvara vodu, jer niko ne zna gde je u stanu ventil, moja malenkost starim peškirima pokušava da zaustavi vodu koja teče iz polica i ormana, komšija u gaćama vapi iz donjeg nivoa. Žmu instantno uči razliku između lavora i kante. Mačke se prezrivo povlače u najdalje ćoškove. Takozvano kuče i dalje zaurlava kao popareno. Na vratima se pojavljuje novi kandidat stranog porekla. Italijan, dva sprata iznad nas živeći. Za razliku od donjeg, gaćiranog komšije, ovaj nastupa samo u manijačkom bade mantilu. Diferencija broj dva je što donji kuka zbog viška vode, a gornjem voda fali kao leba da završi tuširanje.
U idilu se umešava slučajno nailazeći i namerno prolazeći komšiluk, i golišavom Italijanu, koji govori samo maternji jezik, na svim jezicima sem italijanskog objašnjava da je njemu odlično u poređenju sa tim kako se proveo Turčin iz prizemlja prošlog meseca. Njega je curkom tako napao gornji, komšijski bojler, al kupatilski, da je mogao da lično organizuje vaterpolo prvenstvo, samo da je imao mesta za tribine. Sad je mogao samo da štuca od ogovaranja, dok je Italijan podvio pojas od jedinog odevnog predmeta i odvukao se na svoj dehidrirani sprat.
Ručak tiho zagoreva, zanemaren i zaboravljen u ludilu vode koja se širi preko dronjavih peškira, gosti su otkazani i ostavljeni kod svojih kuća da jedu šta znaju, kroz vrata upada nervozni majstor, kog ćemo zlatnim polugama platiti, i počinje da ruši prilaz bojleru. Frižider se odgurava, merdevine priguravaju, elementima otkidaju vrata, mačke počinju da pišu zahtev za azil zbog mentalnog zlostavljanja, Varvarin ropće jer više glasa nema za lajanje, sneg očajnički veje, doduše uzaludno. Niko ga ne primećuje. Kao ni sve ostalo iz prvog pasusa. Sva pažnja je usmerena na armirani plakar iz kog majstor, veštinom iskusne babice, izvlači zlotvorski bojler, psujući arhitekte, dizajnere, stolare, zidare, fizičare...sve koji ne pripadaju plemenitom, vodoinstalaterskom esnafu.
Ja crvenim, ne zbog verbalnih seksualnih orgija koje je majstor upravo organizovao u mojoj kujni, nego zbog onog neverovatnog, nesavladivog đubreta koja živi iza kuhinjskih elemenata, i samo u eksplicitnim situacijama izlazi na dnevno videlo. Mož čistiti kolko hoćeš, zavlačiti drške metli i pajalica, usisavati, na sve četiri padati pred veličanstvom od podnožja kuhinje, džabe. Tamo negde pozadi se koti takav đubar, kao da vekovima niko u našoj kući za čišćenje kao takvo čuo nije. Da farmu koza imamo, ne bi onoliko crnih čupa dlake, zamumuljenih u mokre gute, nasrnulo na nas.
Ovde negde slede tri tačke, jer besmisleno je opisivati ono što svako od nas pokušava da zaboravi iz epizode o osveti mrtvog bojlera. Zajedno sa srećnim krajem kada se u kuhinjskom budžaku zacakli njegov novi naslednik, usred poprišta višesatne, nehigijenske bitke. Posle nje sledi još jedna, naoružana kantama, metlama, krpama, za kojom će sve cakliti kao što nikada pre nije. Uteha u pokušaju.
Tu negde je nedelja digla ruke od nas, komšija Italijan jeste dobio upalu jajnika, ali je od njega lift mirisao kao da se napio parfema, vertikalom je srećno klokotala voda. Ako pretekne radosti, možda za nedeljom malo brže stigne ponedeljak, od njega čovek bar zna da može svašta da očekuje. On ne napada idilom u zasedi. Nedeljnom.