Mario je izašao na terasu. Ostavio je otvorena vrata i topli mrak za sobom. Ispred zgrade, na praznoj ulici blještale su samo cene goriva na pumpi. Porcije neonske svetlosti odbijale su se o stakla crnog karavana koji je bio propisno parkiran na predviđeno mesto na stanici. Benzin nikada jeftiniji, a ti ne možeš da mrdneš, pomislio je. Izvadio je iz džepa cigarete, upaljač, primakao je pikslu ivici stola i namestio stolicu.
Prvi uvučeni dim ga je neočekivano vratio u jedan bar u Đenovi, u koju je išao onda, da otkopava one ljude na koje je pao onaj most. Koja je verovatnoća da most onako padne, pomislio je. Ponovo je ulazio u zadimljeni prostor u kom jedva da je bilo ljudi. Bar je bio osvetljen neonkom sa zida na kom su složena žestoka pića. U dnu lokala visio je mali svetleći natpis WC. U takvom polumraku, mogao je da razazna možda dve-tri siluete. Pre nego li će sesti za šank, otišao je do džuboksa da sazna koja numera muti ovu dimnu tišinu. Jeff Golub & Jeff Lorber, ha, jasno se setio kako je pomislio tada, koja je verovatnoća, jazz soup. Bio je sam za šankom. Rekao je, daj tekilu ovde, Two Fingers. Barmen se trgao, izvadio ruke iz sudopere i okrenuo se prema njemu. Pogledao ga je kao da nešto nije u redu, pomislio je, tada, a sada kao da je mogao ponovo da oseti istu vrstu odvratnosti koja mu je bila upućena. Nema potrebe za takvim pogledom, druže, gotovo je siguran da mu je tako rekao i pre nego je stigao da promisli svoje sledeće reči, kao da sam ti bio sa sestrom. Barmen je staloženo odložio krpu, posegao za flašom tekile i čašom koja je bila na pultu i koraknuo korak dva do mesta gde će natočiti piće. Dok je sipao, flašu je držao prstima desne ruke. Imao je samo dva prsta, palac i kažiprst. Koja je verovatnoća, pomislio je Mario. Sad razumem tvoj pogled, rekao je onda, jasno mi je da ti se ovakve stvari dešavaju češće nego što bi želeo. Radio sam u alatnici kao klinac, rekao je barmen. I sam sam šljaker, odgovorio je Mario. Seća se kako je ostao za šankom duže nego što je planirao. Barmen je već bio oguglao na slične dosetke i početni animozitet su brzo dezinfikovali alkoholom. Obojica su imali potrebu da se bar malo otvore i jedna priča je vodila drugoj. Do kraja večeri se ispostavilo da je Mario stvarno bio sa barmenovom sestrom, koja se pre neku godinu odselila za Bergamo. Koja je verovatnoća, rekli su u istom trenutku, smejući se naglas. I dan danas mu kraj te priče izmami osmeh. Nasmejan je ustao sa stolice, lansirao pikavac sa terase, ušao u ohlađenu sobu i zatvorio vrata. Prve kapi kiše su ugasile poslednje vapaje žara koji je napravio mini vatromet na trotoaru.
Benzinska stanica je nastavila da svetli i sada su se mogla videti dva čoveka koji donose kovčeg do crnog karavana. Bio je to automobil pogrebnog preduzeća. Ubacili su kovčeg u gepek koji je bio prilagođen delatnosti, ali nisu zatvorili peta vrata, a i sam kovčeg je umesto centralne dobio krajnju levu poziciju. Kada su završili sa utovarom, u gepek su bila knap nagurana četiri kovčega, a jedan su gurtnama vezali za nosač na krovu. Iako robustan i težak, automobil je pod teretom polegao skoro do zemlje.