Već sa devet ili deset godina, jer period pre vezan je samo za pelene i sline, postala sam iskrena izvođačica, kao čuveni izvođači radova, ceremonijalne magije. Bilo je tu svega, aromatičnih sveća kojima sam palila mirišljave papiriće, nehigijenski trend među devojčicama tih godina, indijskih štapića dogorelih ispred malih oltara od štapića sladoleda koje sam revnosno sakupljala ali nikada nisam poslala kako bih dobila stan ili auto. Zatim ozbiljnijih momenata s eteričnim uljima lavande i limunovog drveta ispred malo većih oltara, posvećenih punjenim životinjama, sve do otkrića tamjana. Ako bih htela da odredim početak mojih psihodeličnih iskustava, to je definitivno miris smole za kađenje. U jednom periodu života mi se toliko svidelo da idem u crkvu, verovatno zbog zadovoljavanja olfaktornih pobuda, da su moji inače pobožni roditelji kao i moje starije sestre, bili ozbiljno zabrinuti. Počela sam da volontiram, labavo uzevši, kao neki crkvenjak. Nemam pravu reč za moju tadašnju poziciju u hramu božijem pošto nije predviđeno da devojčice osnovnoškolskog uzrasta služe u crkvi, bilo čemu, ali lokalni paroh je bio meka duša, što bi sam za sebe rekao. Na sve to valja dodati da su mantijaši, naročito oni s fakulteta, bili na lošem glasu po pitanju malih dečaka, dok su za devojčice ipak čekali da odrastu i da im porastu sise, pa da ih skidaju, recimo, njihovim studentima, koliko mi je poznato iz sredstava javnog informisanja. Ne znam koliko vas su posvećeni vernici ali istina bi trebalo da bude i vaša vodilja.
Ceo crkveni period, prvo bitno poglavlje mog odrastanja, kulminirao je jedne zime, srećom da je bila zima. Sigurno ste čuli za ponoćnu liturgiju paljenje badnjaka i celu predstavu koju prave bradonje što veselo, ovo uzmite sa rezervom, poje i ogromna lomača, na kojoj ne gori nikakva veštica, to ću kasnije saznati, nego samo suva cerovina. Opčinjena, priznajem, samo ne znam da li mirisima paljevine ili zvukovima pucketanja gorućeg drveta, najmanje verovatno ministerijumom, došla sam na ideju da se igram malo devojčice sa šibicama. Ne baš kao u tužnoj priči koju mi je majka čitala pred spavanje, što bi se dalo razmotriti na zabranu za mlađe od 18, nego, eto, da i sama spalim neke badnjake, u zadnjem dvorištu, gde je ambar, i senik, i životinje, i mehanizacija. Jasno vam je kako se moje praktikovanje ceremonijalne magije završilo. Bili smo na drugom dnevniku, cela varoš se sjatila da gasi, ne mogu sad da se setim tačno ali mislim da je potegnut i kanader iz Niša ili čak iz Moskve.