Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

DISKONTINUITET SINHRONICITETA (5/11)

horheakimov RSS / 23.05.2021. u 20:30

zašto je kultura pogubna za pojedinca

 

kulturni kavez

 

Mislim da nas je naš kulturni algoritam strpao u kavez. Najsnažniji faktor ovog virtuelnog, a u mnogim slučajevima pride i samoinicijativnog pritvora je gubitak memorije. Uporediću vam to kroz klasnu prizmu. Lakši slučaj, klasno na višoj poziciji, prolazi kroz vrata sa rešetkama daleko od mesta na kom obitava, recimo kolski ulaz, sto metara niz dvorište, te unutar vile, svog polja bivstvovanja, nema jasnih naznaka pritvorenosti, nema podsećanja. Dok sa druge strane, teži slučaj, živi iza prozora koji gledaju na prometnu ulicu sa koje neko može lako da uskoči i odnese mu materijalne vrednosti, jedini smisao takvog života, pa teži slučaj stavlja samovoljno rešetke na takve prozore sa spoljne strane, a da zaboravi na autopritvor sa unutrašnje strane kači debele zavese i ukida sebi makar pogled na prostor neograničene, ovo treba uzeti s rezervom, slobode. Nikome ne pada na pamet da trenira sebe da obraća pažnju na obične i sporadične ispade svesti koji mu pomažu da pregura takve pritvoreničke dane i noći.

 

 

 

            Radije pristaje na masovnu halucinaciju, koju zovemo kultura.

            Jezik je delimično ključ za ove rešetke.

            Niko od nas se ne može kretati kroz relanost koju ne može da opiše. Zato je bitno da se pronađe sopstveni jezik, koji neće moći biti nametnut, jer onaj koji nameće jezik, nameće i narativ, narativ u kome se živi, konzumerizam na primer. Rekla bih da je kreiranje svog jezika ključ u džepu od brave iza koje mnogi od nas ipak moraju da prespavaju, bila ona okrenuta trotoaru, prema liftu ili sto metara od kućice (pasa) čuvara, uz imanje.  

 

            Memorija, prenosiva ili spoljna, i sećanja, unutrašnja, ali takođe prenosiva, neophodan su preduslov imaginacije ili maštanja, što je prvi korak u kreiranju sopstvene kulture, one koja nikada do danas nije stvorena. Mi moramo prestati da konzumiramo kulturu. Sve te šarene slike sa ekrana i stranica, papirnih i pikselnih, samo da bi se brinulo o izgledu Kimine guzice ili još gore Kimove guzice, čine nas zapravo nemoćnim u realnosti na koju zapravo možemo da utičemo, u onom kavezu sa početka. Drznula bih se da dodam ne samo nemoćnim nego i bespomoćnim. Kao takvi postajemo lako podložni providnoj manipulaciji, doslovno rob(a). Mada, da budem iskrena, mene ne teši kada shvatim da je manipulacija sofisticirana, dobro promišljena, odlično implementirana i hirurški izvedena. Sva se pažnja usmerava na ikone, pop ili religijske, koje se projektuju kroz elektronske medije, gde se sugeriše ili zahteva da se oblačimo kako ovo propoveda, da imamo usne i sise ovaj ili onaj broj, obične naslage govana, ako mene pitate, s tim da su žene targetirane na, već spomenuto, perfidnije načine. Ono što je vredno smo mi sami, naši prijatelji, naše interakcije i naše kreacije. 

 

(nastaviće se) 



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 22:58 23.05.2021

implementiranost

ili, sofisticirane manipulacije maam

све иконе ..........етером пристигле
слике то су пролазног тренутка,
прихватајућ' .........спутавамо себе
беспомоћни......... као проститутка,

отуд главом слуђеност недорек
конфузије кол'ко не'ш на претек




Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana