Kada je prosle zime Alimpije Tanasković otvorio vrata svoga stana imao je šta da vidi. Komšinica Bojana drzala je flašu tamjanike i smeškala se zanosno.
- Dobro veče komšija, nadam se da ne smetam?
- Ne, taman posla. Udjite nemojte da stojite na vratima.
Mali stan u Smiljanićevoj je bio ukusno sredjen sa ogromnom bibliotekom koja je pokrivala jedan ceo zid, foteljom u uglu i malim stočićem pored. Prozor je gledao na dvorište koje je bilo u centru okruženo zgradama sa svih strana.
- pa vi ste zaista osoba od reči. Ispunili ste obećanje od jesenas.
- pa na koga vam ja ličim gospodine Tanaskoviću? Naravo da je normalno da se data reč održi.
- jel imate neku muzičku želju? Juče mi je stigao vinil iz Njujorka od moga brata. Miles Davis. Može?
- Naravno. Majls uvek. A može i nešto žestoko ... ako ponudite.
- vi kao da citate moje misli komšinice. Viski?
- može?
. Može?