Kučence je švrljalo levo-desno kao da je sve u redu, bez pretpostavke o sopstvenoj sudbini. A sudbina psa spašenog tek nešto više od tri meseca ranije bila je nepredvidiva.
Nešto što je isprva izgledalo kao obična senka krenulo je korak dva prema nama do podnožja zemljanog uzvišenja. Obratilo se psu na nekom jeziku koji nisam razumeo. Usled sledećeg približavanja od korak dva glasovi su postali jasniji ali meni i dalje nerazumljivi. Međutim senka je dobila oblik i sada je bilo jasno da je to devojka koja čeka ponoćni autobus za nigde. Zatvorio sam usta i počeo da dišem samo na nos što vrlo retko radim. Utišao sam sebe.
Ona se popela do mene da pomazi psa i sada sam mogao da vidim i njenu figuru. Zakoračio sam na kosinu kako bih se našao ispod nje i kako bismo bili što bliži po visini. Crna kosa joj je pala preko lica kada je čučnula da bi bila što bliže kučencetu. Pas se naravno obradovao. To je bilo jasno i na slabom svetlu. To je bilo jasno iako nije imao rep. Devojka je jednom rukom pokušala da skloni kosu iza uha ali joj je sa drugog ramena torba skliznula u prašinu. Tada mi je postalo jasno šta će sledeće desiti. Ponovo sam otvorio usta, počeo da dišem sve dublje i dublje ne mareći za zvukove koje sam možda stvarao. Privremeno sam ogluveo. Osetio sam snažan i brz priliv krvi u slepoočnice i dok je ona sada već uspešno sklanjala svoju dugu crnu kosu iza uha i pomerala usne na bledom licu ukrašenom plavim očima, verovatno govoreći nešto, dok je pas skakao na njene sada ispravljene noge i ostavljao prašnjave tragove šapa na njenim crnim pantalonama, dok su ljudi na stanici čekali da se i njihov dan završi u nekoj pustari, dok je ponoćni autobus napuštao svoje parking mesto u istoj toj pustari žureći po one iste ljude, dok su zvezde u pustinji neba slale svoju mrtvu svetlost ja sam zažmurio i pružio ruku prema svojoj devojci iz sna. U prvi mah sam osetio nešto u prstima, neki otpor, trenje, krckanje ali ubrzo pod prstima sam prosipao samo fini crni prah, jedan od onih koji biste mogao da vas uguši. Udahnete i kraj. Ekspirijum izostane. Otvorio sam oči a figura od crnog talka se prosula tu preda mnom u sivu prašinu.
Pas je i dalje bio srećan. Sišli smo ponovo u park. Oslobodio sam njegov vrat pertle i bacio kaiš. Potrčao sam prema nasipu koliko su mi pluća dozvolila. Verujem i da je nesreća trčao za mnom, možda je mislio da je to deo plana za večeras ali ja nisam imao nikakav plan. Zafrljačio sam torbu u vodu. Nisam se okrenuo, gledao sam pravo i kada sam skočio u reku i kada sam plivao prema mostu i kada sam nizvodno izašao na obalu. Trčao sam još malo prema kući a onda su pluća počela da posustaju i pred sam skver su me ponovo izdala. Uhodao sam u stan kao uhoda i pao u hodnik.
Tri meseca kasnije vozio sam se ponovo tramvajima na njihove periferne stanice, na sve sem jedne. Razgledao sam. Nisam imao nikakav plan ali sam se nadao da će nešto već otvoriti moje bronhije, odlepiti alveole jedne od drugih. Ništa se nije dešavalo.
Na jednom od tih praznih izlazaka na ivicu grada, na ivicu mojih respiratornih mogućnosti, ponovo sam začuo lavež odbačenog šteneta.
Izvukao sam ga iz sigurnog groba i poneo kući. Lako se moglo reći da se radovao. Uskoro ćemo moći i u šetnju.