Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

VIDEO REKORDER KOJI KIDA VRPCU (1/3)

horheakimov RSS / 09.08.2022. u 22:30

Sve što je okruživalo Iliju Sokolovića podsećalo je na izlet, na ekskurziju. Mesec dana ranije prijavio se kao dobrovoljac, jer je i većina drugova iz razreda išla. Država se raspadala, nije bilo termina za matursku ekskurziju i ovaj bi pohod sa hercegovačkih vrleti na Dubrovnik mogao biti nadoknada za propušteno. Jedino nije bilo ženskinja koje su mahom na maturskoj htele dati, kada se dobrano napiju. Istina i rakije je bilo manje, ali je bilo. Pa ipak bilo je tih priča o video rekorderima, televizorima, mini linijama koji se mogu nositi kući. Bilo je i zlata i novaca, doduše rezervisanih za neke veće zveri, novaca od kojih se mogla otvoriti videoteka u Trebinju ili čak kafana u Neumu. Stari mu je od kada zna za sebe obećavao da će ga voditi u Neum, na more. Devetnaest punih a još nije video more.

Sve što je okruživalo Miliju Orlovića bilo je more. Istina nikada nije izašao kroz Gibraltar kapiju iz Sredozemnog dvorišta, ali znao je imali razlike između Sicilije i Sardinije, Monaka i Marseja, Soluna i Tesalonikija…

 

 

Kada se samo seti dve godine ranije, sa nepunih trideset, plovio je Mediteranom i vraćao se Milici i deci sa torbama punim poklona. Sada prelazi Debeli brijeg, kao odsutni rezervista koga je vojna policija uhvatila bez obzira što je pustio kosu i bradu i što se koristio taktikom skrivanja na otvorenom, prodajući polovne stvari na pijaci. Neko od potomaka kome je Milijin deda još u prošlom veku, a kao da je bilo u prošlom životu, ostao dužan prevoz tovara iz Kotora za Novi, našao je za shodno da skrene pažnju lovcima na rezerviste. Toliko o komšijskim odnosima u mestu gde se sve zna i svi se znaju.

Za izbegavanje odazivanja na vojnu obavezu ide se u zatvor… brzo su ga i lako ubedili da se pokupi sa tržnice i preobrati iz isposnika u rezervistu. Sunce je bežalo za isti taj brijeg koji će on kasnije prelaziti, nemajući do kraja jasnu sliku kuda i zašto ide, ali ići će. Na Herceg Novi je silazio mrak sa planine.

- Milice, Mici, sve je u redu… U Konavle sam… Neću moći da se javljam često… Kako su malci?

Jedno plačno Dobro i veza se prekinula. Noć je bila idealna za izaći na ribanje u zaliv.

Ovde gde se trenutno nalazio, Milija nije mogao ni da vidi more. Bivao je zatrpan preko glave stvarima koje su donošene u privremeni sabirni centar. Znali su njegovi pretpostavljeni da neće biti velike vajde od njega u borbi, pa je obično pratio čišćenje terena i popisivao zaplenjenu imovinu. Video rekorderi su bili jako popularni, laki za poneti, doneti, odneti, sledili su ih televizori, noviji, poznatijih marki, mini linije, ali bilo je i šporeta, veš mašina, bojlera i drugog pokućstva koje može da se konfiskuje. Odlaženo je ponekad možda predaleko u slobodi tumačenja nepisanog pravila, ko prvi vidi njegovo, pa su donošene na popis i slavine, pločice odbijene sa kupatila a i jedna WC šolja. Možda da zameni u zavičaju pregaženi čučavac.

Na stranu duhovitost koja je promicala pred očima Miliji Orloviću, okružen ovim ozbiljnim slučajevima, na mestu na kome nema vremena osmehu, promicala su i svakojaka tuđa bogatstva za čije su oduzimanje osmišljavani najrazličitiji eufemizmi. Imao je i Milija imao grešne misli, ali nije uspevao da smisli nijednu dovoljno dobru umanjenicu kojom bi opravdao pred sobom svoj eventualni postupak, jer robe je bilo za svakoga ko je hteo. Na stranu i to što je malo ko znao šta reč eufemizam znači. Nije se koristila reč koja je bila istina. Krađa. Za reč krađa se znalo ali se nije mogla čuti. Čak i ako bi nekome palo na pamet da je po sredi krađa, reč lopovi nikome ne bi bila ni na pameti.

Milija je mislio na Milicu i decu, na bedu iz koje je odvučen ovamo i u koju će se vratiti. Mislio je na stari bojler koji kaplje, šporet sa samo dve ringle i malenom pećnicom, na Miličine ruke koje redovno jede prašak za veš, na radost svoje dece kada pretekne za čokoladu ili kada mogu da odu na čamac. Onda bi se zaneo Milija Orlović i počeo da slaže kulu od karata sve do nebesa, sam na brodskoj terasi, kao onomad kada je bio usidren u Alikanteu. Vetar dune i sve se sruši. Sam se sebe gadio. Uzdah gađenja bio je taj vetar iz okruga Valensijen. Gledao je kako se neko raduje zbog video rekordera kao da je video Barselonu i Gaudija. Pa ipak ta se epidemija širila kao španska groznica i pretila mu je opasnost da ostane jedini iz jedinice koji kući nije poneo trofej. Bio je blizu toga da štrči kao Prevlaka.

Noći su bile još teže za izboriti se nego na popisivačkom mestu. Iako lišen uvida u brojno stanje (precizno), stepen očuvanosti i procenjenu vrednost (odokativno) konfiskata, ostajao bi sam sa svojim mislima a one su se rojile kao Tiski cvet koji je jednom video kada je bio u tazbini. Maštao je Milija o renoviranju čamca, novom Jamahinom motoru, o obnovi stare dedine kuće i nekoj zaradi od turizma koja bi omogućila lakše disanje tokom cele godine. Fantaziranje bi se završavalo uvek kupovinom nekog auta, najčešće Juga, mada išao je nekada i do Golfa ’dvojke’, dizelaša, i njihovim porodičnim pakovanjem i putovanjem u Kanjižu kod Miličinih roditelja. Deca bi se radovala putovanju i jedinim babi i dedi, Milica bi se radovala svojim roditeljima a on bi se radovao njihovoj radosti.

Ujutro se negde kretalo. Još jedno čišćenje terena koji je već osvojen. Išlo bi se detaljno od kuće do kuće i iznosilo iznosivo a palilo preostalo. Gorelo je za njima kao na torti nekog čukundede.

Danas je bio Cavtat ili neka okolina. Pust grad kao da je prošla ista ona španska groznica.

Negde na periferiji izdvojen sa desetinom, pratio je Milija naredbe brkatog narednika Bradića koji je iako iz Bara, znao ovo naselje kao svoj džep.

- Dole niz put, u boriku, ima kuća od nekog Talijana, Antonelija. Ajde ti Novi, blago mene, tamo dole, pa zovi ako ima šta. Evo ti radio!

Silazak niz vijugavi put, u senku stoletnih borovih stabala, dovodio je sve više buke u Milijine uši. Pred samom kapijom bilo je već sasvim jasno da je neko već u kući. U dvorištu je bilo tragova prisustva; vrata od garaže na prilazu su bila zatvorena ali su zato ulazna vrata bila otvorena širom. Kada je probao da uđe, dvojica su iznosila veliki televizor a treći je za njima pod miškom nosio video rekorder. Sklonio se u stranu, po svakom bon tonu je da pustiš one koji izlaze prvo. Bilo ih je u kuhinji i kupatilu, čulo se kako pretumbavaju po spratu. Po govoru, reklo bi se da su Hercegovci, dobrovoljci iz Bosne, koji su stigli pre njegovih do Talijana. Po kikotanju, halabuci i zadirkivanju, da su još uvek deca.

- Vidi ovaj ima dva I u prezimenu, pa opet I (Antonelli)…

- Nije to I seljo, nego L, kako si završio srednju a ne znaš latinicu?

- Pa ćaća mu frizira direktora srednje, eto kako…

- Znam ćirilicu. I to mi je dosta!

- Jesi li siguran da znaš?

Onaj poteže najbliži kuhinjski nož na ovoga što ga je zadirkivao i baci ga iz sve snage sa namerom da promaši.

- Dobro de, znaš…

Nož se zabode u vrata, između kuhinje i kupatila koja su jedina unutra ostajala zatvorena.

Milija priđe bliže, izvadi nož i uđe unutra. Dok je pokušavao da napipa prekidač za svetlo, osetio je veći prostor, mešavinu mirisa benzina, alata i motornog ulja. Bio je u garaži, postalo je jasno kada je uključio svetlo.

 

(nastaviće se) 



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 00:21 10.08.2022

kuda i zašto ide, ali ići će

ili,iznosilo se iznosivo a palilo preostalo

псима рата богме никад доста
опељеши, муни, лапи ....срања,
ал' на срећу..... у бити су људи
па с'тог потом ..буде их сећања

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana