TIHI NAČIN
III
Sa mog sedišta, polja sa malim izolovanim šumama, nestaju brže nego kolovoz, brže nego što mogu da nabrojim sve njihove osunčane boje. Dolazim u zamak. Leto ima nešto čime farba, polja, gradove, ljudsku kožu. Ležimo u tom polju, na padini između dva simbolički udaljena toponima, oboje znamo da je kroz nekoliko sati kraj. Ali svejedno plutamo. Slažemo se da je u tebi upisano da ne živiš tamo gde si rođena i da bi u svakom paralelnom univerzumu otišla od kuće. Meni se adresa nije promenila od rođenja. Imam sačuvanu i prvu prijavu boravka. Letnji datum.
Ti si oduvek znala da postoji jedan veliki svet izvan malog mesta iz kog dolaziš. Videla si taj svet. Živela si taj svet. Ali opet si se vratila, blizu, preblizu. Nudim ti svoj dom. Računamo, razdaljina od mog doma do tvog rodnog mesta je još manja od one na kojoj si sada. Smejemo se. Sva tri dana od kada smo se upoznali mamimo osmehe jedno drugom. Tvoj osmeh me otapa. U sred smo ničega i osećaj je kao da je baš tu dom, na otvorenom. Krov nad glavom je precenjen. Izlazimo iz zamka. Postoji opcija da odemo na obalu koja je na sat vožnje ali imamo samo nekoliko sati, od kada smo shvatili da će naši svetovi dodirnuti.
Nisam skapirao da si tu dok nisi rekla, hej. Gledala si me ne znam koliko dugo. Lupio sam glavom u niski luster kada sam se cimnuo. Ne boj se, to sam samo ja, rekla si. Ulazna vrata su bila otvorena. Čuje se nečiji glas na hodniku, ali ne razaznajem. Međutim, taj glas bi mogao da špijunira, a mi smo mu neprijatelji. Kada bismo verovali jedno drugom u suvom svakodnevnom životu, lakše bismo se izborili sa neprijateljskim glasovima.
Postoji li nekakva nematerijalna supstanca koja povezuje dvoje, koju jedno percipira kao glad a drugo kao hranu? Probudim se u izgužvanoj posteljini. Prvo što primetim je da kiša prelazi u sneg, tek onda da si u drugoj sobi i gledaš mutiran TV. Nevina slika čiju bih imitaciju mogao da izradim u zlatu, kao standard. Kompenzacija koja se ne da opipati. Nema te. Stotine kilometara paralelnih linija uz kraj kolovoza nas dele. Veće su šanse da se viđamo u paralelnom univerzumu, izgovorim naglas.
Sedimo na terasi i gledamo kako ljudi otvaraju kišobrane. Pokušavam da se odbranim od kiše koju vetar nanosi pod krov. Čujem sebe kako govorim, stigao ti je prevoz. Zagrlimo se i niko ne plače. To je jebena kiša. Mašemo jedno drugom. Videćemo se, tvoje su poslednje reči. Mislim kako te više nikad neću videti. Nismo se zapamtili, u onom trenu kad oboje imamo naočare za sunce i one maslačke u njima. Zbogom Ana, govorim u sebi, a zatim na glas veoma tiho.
Ako mi se razdani, pisaću ti. Ili još bolje piši i ti, kad se tebi razdani. Nadam se da ću moći da ti budem od koristi. Ono nešto što smo imali posle leta, delovalo je kao solidna priča, u tom momentu. Razmišljam o tome i drago mi je da niko nije izašao tužan, čini mi se. Kad prestanem da razmišljam, prestane i da mi se čini.
Ipak se topiš, tanka si, kao sveća. Nema veze sa ovim mestom. Vučeš od ranije. Gasim te. Goriš u mom zagrljaju i moram da budem izuzetno cool kako bih te spasio. Pozajmiš moj toplomer da bi mi dokazala da moraš da odeš dan ranije. Pretposlednji dan se pretvara u poslednje veče. Fasciniran sam tvojom neuhvatljivom postojanošću, kao da nisi biće, nego osećanje. Tvoja lepota će potrajati. Očaran sam tvojom kretnjom, samouverena si i nisi nepoverljiva. Vratiću te na vreme za conference call, kažem. Znam, kažeš, iako se ne poznajemo. Ali ono što ne umem, ne umem da zauzdam tvoje strahove, osećam da trčiš, bežiš, srce ti zato lupa jako, nije zbog moje blizine. Mislim se kako da rešimo tahikardiju i kažem ti, skreni levo, pa levo, pa opet levo, naći ćemo se na uglu ovog polja između dva simbolički udaljena toponima. Počećemo u tišini.