Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

ČAROBNI GOSPODIN DUBLIN I NJEGOVIH HILJADU LICA

horheakimov RSS / 11.05.2023. u 22:53

Gospodin Mulligan, član avio-kluba Krila neba, upravo je dovršio poslednje slovo na novoj ceduljici koja će od večeras stajati na ulaznim vratima njegovog stana. Živeo je sam. Zatvorio je i zaključao vrata, naslonio kišobran na dovratak i s obe ruke smestio ceduljicu na za to predviđeno mesto. Malo više se namučio nego prošli put. Uzeo je kišobran i krenuo u pozorište.

 

 

            Ulice su bile mokre iako nije padala kiša. Do pozorišta je bilo manje od pola sata hoda ili jedna stanica tramvajem. Gospodin Haines, povremeni član gradske biblioteke, preturao je kartice po novčaniku tražeći onu za javni prevoz. Imao ih je nekoliko. Jedan letimičan pogled niz ulicu i ipak se odlučio da nastavi peške. Zahladnelo je u odnosu na vikend i gospodin Boylan, počasni član šah kluba Polja, podigao je kragnu kišnog mantila i sakrio se od zime. Šešir od filca bio je spušten na čelo. Pod uličnim osvetljenjem bi se u jednakim vremenskim razmacima ukazivala samo sveže obrijana brada. Sitne kapi koje promiču ka tlu, videle su se na svetlu. Slučajnost ili je počinjala kiša, pomislio je. Cisterna za pranje ulica bila je prikačena na hidrant. Spoj creva i metalne cevi bio je razglavljen pa je voda prskala i po suvom pločniku. Na slivniku su bile zakačene grančice breze, jedan opušak zaglavljen među njima i pola dečije maske. Koraci su usporili pored plavog parčeta plastike kome su nedostajali levo oko, levi obraz i dobar deo usta. Crna kožna rukavica je podigla masku i otresla je od vode. Vezica koja bi masku držala uz lice bila je pokidana.

            Glumac je brzim potezom ruke skinuo masku i svi na sceni su glumili iznenađenost i zaprepašćenje. Nekolicina iz publike je nasela ili bolje rečeno nisu prozreli kulminaciju. Dakako naivni uzdasi, odahnuo je u sebi gospodin A.E.G. Russell, bivši upravitelj arhitektonskog biroa. Gledao je glavnog glumca kako se preobraća iz maskom skrivenog ubogog sluge u vlastelina za koga se mislilo da je mrtav. Komad plave plastike olakšavao mu je rad na mišićima lica, zaključio je gospodin Best, doskorašnji zapovednik vatrogasne brigade. Glumac je zauzeo vlastelinsko držanje, verujući da dočarava potpuni preobražaj. OVO SU AMATERI, naglas je prokomentarisao gospodin Breen, bivši narodni poslanik, i ustao u sred raspleta na sceni.

            Dvorana je bila poluprazna. Ni grejanje nije radilo.

            Gospodin Boardman, višestruki vicešampion u gimnastici, završio je poslednje l u MacDowell, na ceduljici koja će od ove nedelje stajati na vratima njegovog stana. Izašao je s rancem na leđima i probao da uglavi ceduljicu s prezimenom na mesto za to predviđeno. Posle kraćeg vremena shvativši da je prostor pretrpan papirićima od ranije, iščeprkao je dvadesetak ceduljica i stavio u džep vunenog sakoa. Uglavio je novu, navukao crnu kapu na glavu i krenuo na ulicu. Na samom izlazu, pred sandučetom na kom je pisalo 29, zastao je na tren, prosuo jednom rukom u kantu papiriće iz džepa a drugom uzeo tri koverte koje su virile kroz češljasti prorez. Caffrey, ponuda baštenskog alata, Clifford, obnova pretplate na časopis o astronomiji, Cunningham, katalog novih odela kod, nebitno. Sve tri koverte su završile u smeću, neotvorene.

            Na ulici je januarsko sunce glumilo toplotu. Gospodin Deasy, serviser juvelirskih i apotekarskih vaga, stavio je crne naočare za sunce, odmerio je zapadni kraj Bulevara mira, zatim istočni, pa je ipak pretrčao ulicu i nastavio niz Centralni južni bulevar do prve tramvajske stanice. Sačekao je broj koji vozi na periferiju, upitavši na lošem nemačkom starijeg čikicu, koliko kod njega vredi teletina. Starac je samo slegao ramenima a gospodin Dollard, vojni kuvar i civilni mesar, s osmehom je uzvratio: Danke. Dedica je izgleda razumeo ili zahvalnost ili je naučen da se osmehom odgovori na osmeh pa je uljudno razvukao usne.

            S poslednje stanice tramvaja gospodin Goulding, pasionirani lovac i vrsni poznavalac gljiva, otpešačio je koji kilometar do mesta gde je prestajalo naselje. Put je na dalje vodio do obližnjeg jezera, omiljenog izletišta njegovih sugrađana. Uzbrdica i slaba frekventnost prigradskog saobraćaja u mnogome su opravdavale gospodina Kellehera, noćnog čuvara u bolnici, u nameri da do jezera, ili čak i dalje, svoj prevoz proba da ustopira.

            – Idem do jezera, ako ti odgovara upadaj – drao se jedan brka iz nekog drndavog kamioneta koji je prvi stao.

            – Joe, drago mi je -

            – Mortimer – rekao je gospodin Lenehan, tesar u penziji.

            – Kladim se da te zovu Morti – razdragano je nabacio brka.

            – Svakako me zovu, to je posebna priča – pravio je uvertiru gospodin Lynch, entomolog.

            Kada sam bio dete, svi su me zvali M, u školi Lyster, to je po prezimenu, a u vojsci, M.L. Tada su svi imali nadimke po inicijalima. Na koledžu…

            – Eh, koledž. Ja nisam ni stigao na koledž – ubacio se brkati, na šta je gospodin Menton, asistent sviraču na orguljama, sa zadovoljstvom zaćutao – meni je granata na vežbi raznela nogu – skrenuo je pogled na levicu, podigao nogavicu i pokazao protezu gospodinu Nanettiju, dvorskom fotografu, koji ga je u istom maniru prekinuo i nadovezao se na, sada novu, priču.

            – U vojsci sam bio u jedinici koja se bavila razminiranjem terena, bili smo najbolji u državi. Pobede na raznim takmičenjima… – zaleteo se s pričom gospodin J.J O’Molloy, višestruko nagrađivani pesnik za decu.

            – Postoji takmičenje u razminiranju terena? Gluposti! Prvi put čujem, koja je to jedinica?

            – To su bile Crne Krtice, deo 53. divizije, stacionirane u…

            – Pedeset treće? Divizije?

            Gospodina Powera, poznatog kinologa i člana felinološke komore, hvatala je prijatna nervoza. Vidno se znojio a dlanove je brisao o svoje somotske pantalone. Pre nego je njegov brkati vozač za danas izustio sledeću reč, gospodin Burke, graditelj violina, ispalio je lukavo pitanje:

            – Dobi li makar boračku penziju za to? – pokazavši svojom nogom na njegovu.

            Potpuno zatečen svojom omiljenom temom u poslednjih petnaest godina brkati Joe je do jezera objašnjavao sve pravne i sudske peripetije koje je istrpeo kako bi izboksovao makar kakvu takvu invalidninu. Gospodin Lambert, fudbalski i rukometni sudija, tvrdio je kako sada radi u sudu kao revizor zaključenih slučajeva i kako je njegova ponovna žalba pravno moguća. Iako Joe nije sasvim poverovao u to, nije ga ni u potpunosti otpisao. Gospodin Eglinton, rukovodilac teških mašina na gradilištu, na poslednjoj krivini pre jezera je izašao i kroz vrata koja je držao rukom dobacio:

             – Javi mi se pa da vidimo nešto da sredimo oko tvog sluč… – zalupio je sam sebi vrata u pola reči i nestao niz off-road biciklističku stazu koja ga je vraćala nazad u grad. Njegov potpuno prazan ranac sasvim se spljoštio i prilepio mu se uz leđa od suvozačkog naslona.

            Gospodin Tweedy, enolog i vlasnik vinograda, uzeo je svoj pasoš, ručni prtljag, popravio gustim češljem samolepljive brkove i izašao iz stana. Na mesto za imena stavio je ceduljicu na kojoj je pisalo Kennedy. Uzeo je taksi do aerodroma. S taksistom je probao da komunicira na francuskom, ali ni jednom ni drugom nije baš najbolje išlo pa su obustavili konverzaciju.

            Na šalteru nacionalne kompanije kupio je kartu u jednom smeru za nasumično izabran grad. Ukrcao se kroz sat vremena. Tri sata je proletelo bez dremanja. Hrana je bila izvrsna. Ne može se reći da je gospodin Dignam, akrobata na trapezu, imao tremu, ali bio je uzbuđen kao nikada pre. Sve svoje ranije akcije nipodaštavao je pred ovom kolosalnom zamisli koja mu se iznenada ukazala pred očima, jedno jutro u parku, dok je hranio ptice. Jedan mali vrabac konstantno je uspevao da se uvuče među velike gradske golubove i da im ukrade koju mrvicu.

            Na dolaznom terminalu je bila velika gužva. Nekoliko ljudi je držalo table s imenima gostiju koje očekuju. Dok su ga pokretne stepenice, među prvima, jer nije čekao kofer, lagano spuštale prema platou, zagledao je ljude s tablama, njihova lica i ispisana imena. Kada se spustio dole, prišao je jednom omanjem bucmastom gospodinu koji je imao tablicu s imenom višu od sebe samog. Pisalo je Dedalus. Gospodin Bloom, egzorcista i astralni medijum, pružio je ruku omalenom čoveku.

            - Gospodine Leopold, to ste vi? Pa, dobrodošli. Pustili ste brkove vidim, dobio sam neku vašu staru fotografiju. Crno-belu fotokopiju, zapravo, dobro smo se prepoznali… Auto mi je tu odmah ispred, nemate neki kofer?

            – Nemam.



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 14:39 12.05.2023

улицама... сунце јануарско глумило топлоту

или......dok u polupraznoj dvorani grejanje nije radilo

Позориште ....мени... кућа надахнућа
(не пратим термо проблеме њине),
али ......искрено....... исчекујем да ме
баш угреју ................поруке са бине

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana