Šta poslije prvog pojavljivanja

Rano je reći kakve će biti posljedice hapšenja Radovana Karadžića, ali jedno je sigurno, onog trenutka kada se sa malih ekrana skine lik Dragana Davida Dabića a pojavi se novo-staro lice prvog Predsjednika RS počinje i njegov novi politički život.
Radikali u Srbiji su politički profitirali odlaskom Šešelja u Hag tako što im je porasla popularnost. SDS na sličan način koristi ovaj trenutak za povratak na političku scenu, a skori lokalni izbori će pokazati koliko će u tome i uspjeti.
Predsjednik SDS-a Mladen Bosić je tako među prvim posjetio osnivača svoje partije nakon čega je izjavio da se SDS ne odriče Karadžića, jer bi to bilo kao da se sam sebe odriče i istakao da će ova stranka učiniti sve što može da Karadžiću pomogne u procesu koji slijedi.
Međunarodna zajednica dugo traži oponenta Miloradu Dodiku i ova situacija joj na neki način i odgovara. Pa makar to bio i zatvoreni Karadžić. Naravno da niko iz međunarodne zajednice neće ohrabrivati SDS, ali neće im, iz pragmatičnih razloga, ni smetati u njihovom naumu.
Naime, Bosnu i Hercegovinu nakon lokalnih izbora čekaju pregovori o Ustavnim promjenama i potrebno im je da smanje kontrolni paket moći koji u ovom trenutku suvereno drži SNSD. Ma koliko izgledala nemogućom i amoralnom, opcija u kojoj će se preko Karadžića u samom Tribunalu pokušati uticati na političke prilike u Republici Srpskoj nije i nemoguća.
I nakon njegovog isključenja iz političkog života predstavnici međunarodne zajednice su ga kontaktirali i pregovarali s njim što im i sada neće predstavljati «moralni» problem.
SNSD je na poslednjim izborima, po riječima samih funkcionera SDS-a, preuzeo njihovu zaboravljenu, i zabranjenu, retoriku koja je partiji obezbijedila najveći izborni uspjeh ikad ostvaren u BiH od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
Međutim ni je jedno od kapitalnih obećanja koje je dato u predizbornoj kampanji nije ispunjeno i popularnost im polako opada. Milorad Dodik više nije miljenik američke administracije i međunarodne zajednice kako je to bio slučaj u poslednjih nekoliko godina, a zbog stalnog ispoljavanja arogancije teško će naći i koalicione partnere za neke buduće političke planove u RS.
SDS je logično bolji u SDS retorici i pošto nemaju šta da izgube primjenjivaće je u svakoj prilici. Za očekivati je i da se velikom broju funkcionera SDS kojima je zabranjeno političko djelovanje, to pravo bude vraćeno i zaboravljeni likovi iz pretpolitičkog života slobodno će krstariti javnim životom.
Porast nacionalističke retorike, koja je odveć prisutna, donijeće tako nove neprilike funkcionisanju labave entitetske zajednice.
Hapšenjem Karadžića predizborna kampanja tako je počela ranije nego što smo očekivali.
Sami akteri na političkoj sceni i u javnom životu ničim ne pokazuju da se u ovoj kritičnoj situaciji snalaze osim što  koriste hapšenje za trenutni politički profit.
U prilog tome je brzo insistiranje bošnjačkih političara na tezi da je sada trenutak za politički obračun sa Karadžićevim proizvodom i očekivani brzi odgovor njihovih srpskih kolega da će insistiranje na tome dovesti do referenduma i otcjepljenja.
Ni jedna ni druga od ove dvije opcije nije moguća bez novog ratnog sukoba i stalno ponavljanje ovih teza ne mora značiti poziv na rat ali ga svakako ne čine nemogućim.
U prilog nesnalaženju govori i ponašanje Radio Televizije Republike Srpske koja je ubjedljivo poslednja, u noći hapšenja, prenijela informaciju o hapšenju, dok je ta vijest uveliko zauzela mjesto glavne vijesti svih regionalnih i svjetskih medija.
Javnost u Republici Srpskoj može zabijati glavu u pijesak i praviti se da ih se hapšenje njenog prvog Predsjednika ne tiče. Takva, očekivana, reakcija će vrlo brzo proizvesti frustraciju te iste javnosti vraćanjem tema o suđenju ratnim zločinima u prvi plan interesa svjetske javnosti za BiH. A Karadžić je svakako više od dnevne vjesti, ma kako se neupućenim optimistima u ovom trenutku činilo da nije tako.
Argument da su i „nad Srbima vršeni zločini „, te da „ međunarodna zajednica ima dvostruke standarde kada su u pitanju suđenja“ , koje su neosporne i tačne, neće i ne mogu biti jedini odgovor aktuelne javnosti i pritiske koji će očekivano biti žestoki.
Politička i društvena elita u Banjaluci nije do sada pokazala sposobnost da se uhvati u koštac sa pitanjima suočavanja sa prošlošću. To je i razlog što većina građana smatra bilo koje hapšenje i sprovođenje u Hag nepravdom, jer jednostavno niko ni ne pokušava da im objasni zašto ustvari ti ljudi idu u Ševeningen.
U medijima se godinama vrlo uspješno govori o zločinima koji su činjeni nad Srbima ali vrlo malo ili gotovo nikako o onim koji su činjeni sa srpske strane drugima. Teško je vjerovati da će se u ovim okolnostima išta po tom pitanju promijeniti
Pravi zaplet počinje zato Karadžićevim prvim obraćanjem u Haškom sudu. Ono će pokazati koliko je prva David-Radovanova izjava po hapšenju da je ovo početak kraja Republike Srpske, a samim tim i ovakve BiH, tačna.
Poslednji dani njegove vladavine obilježili su bombardovanje položaja Vojske RS od strane NATO snaga i zauzimanje velikog broja opština koje su cjeli rat držali Srbi od strane Armije BiH. Jedinice hrvatske vojske su bile pred Banja Lukom. Već tada su se počeli pojavljivati animoziteti između Pala i Banjaluke koju su kulminirali odlukom Biljane Plavšić da raspusti Skupštinu i time zada najveći udarac SDS od formiranja.
Dok je bio u bjegu Karadžiću su iz državnog vrha originalno poručivali da se ubije i da tako spasi svoj narod.
On se više nego oglušio na takve ideje a detalji iz Dabić faze govore da je živio punim plućima.
Njegovim prvim saradnicima je presuđeno su višegodišnje kazne i on zna da je to najmanje što može očekivati. Da li će odlučiti da ostane u mitu, ostane Dabić, da prizna krivicu kao Biljana Plavšić,  ili nastavi tamo gdje je stao 1996 sada je samo na njemu.
Ali ma koji od ovih scenarija da izabere to će nesumnjivo uticati na političe prilike u BiH.
Na koji način, saznaćemo vrlo brzo, ali sigurno ne tihovanjem.