devet godina je prošlo. još uvek traje predkrivični postupak u tužilaštvu.
Nikad više! Poslednji put pišem o njoj! Njega više nema, umro je moj drug, prijatelj, brat Zdenko! Voleo sam Jamu samo zato što je Zdenko bio tamo. Mogao sam i da ne pecam već samo da divanim s njim dok je histeričan kakav je već bio, neprekidno nešto seckao, ljuštio, rezao...pripremao klopu i to u količinama kao za četu vojske. Retko smo obedovali sami, uvek je pozivao ili Vladu i Goricu, ili bi naišao Tibor, Milan policajac je bio skoro redovan, pa Crnogorci, tri brata, svraćali su Nina i Peđa i moja žena je bila da proba njegove specijalitete. Uz to je neprekidno mleo,
Sećam se mog banatskog jazavičara Bobija. Mnogo me je voleo a ja sam bio klinac i još više voleo njega. Mada, nisam voleo kad odem da kakim u bašti (jer me mrzelo da odem u WC). Onda se on odnekud stvori i prvo lizne moju kaku pa onda mene po licu. Sve sam mu oprostio jer, on je bio moj najbolji drug.
Вратио се СПС
К`о да никад није ни одлазио
Пензије деле к`о лопатом а вреде све мање
Познато?
Новинара (упадљивог неистомишљеника) мало ишипкирали у јавности
Познато?
Не детаљи. Тенденција.
У међународној политици терамо неку своју причу,
Коју једино Руси (НИС) и Кинези (мост) разумеју
Познато?
Jedan od finih, suptilnih i šarmantnih kreatora beogradskog duha, Vlastimir Đuza Stojiljković, voljom prirodnih zakona odleteo je u sazvežđa naših sećanja i nezaboravnih osećanja.
Nakon odlaska Vlade Divljana početkom proleća 2015, Đuzina smrt je zatvorila moj intimni krug "dvojke", tu teskobnu šizofreniju voljenja i preziranja rodnog grada, sjaj i prokletstvo uzleta beogradskog duha i njegove oronulosti, nalik otpalim fasadama...
Đuza je bio naš Marčelo Mastrojani, šmeker sa talentom i stavom, gospodin glumac.
Imao sam privilegiju da ga često
U SARAJEVU KNJIGE SU LIJEPO GORELE!
Marko Vešović je bio gost u Parizu u galeriji-knjižari Enise Aličehić, gdje mu je priređeno pjesničko veče koje je odlično vodio Duško Sabo. Veče je bilo veoma posjećeno, pa je mnogo ljudi moralo stajati.
Marka
„Dragi sugrađani, ne možemo pobeći od osude istorije"
To je on rekao. Abraham Linkoln je to rekao.
„Dragi sugrađani, ne možemo pobeći od osude istorije. Nas, iz ovog kongresa i ove administracije će zapamititi, bez osvrtanja na naše osobenosti. Nijedna lična značajnost, ili beznačajnost ne može nas nijednog poštedeti osude. Vatreno kušanje kroz koje prolazimo će nas obasjati u svetlu časti ili besčasti sve do zadnje generacije. Svima nama, ovde prisutnima, darivana je u isto vreme i moć i odgovornost." (Godišnje obraćanje Kongresu, 1. decembar,