Jutros se probudim i dočeka me vest da je preminuo glumac Patrik Svejzi i ta vest me iz nerazumljivih razloga vrlo pogodila. Umirale su i druge poznate face, značajnije u nekim svetskim i društveno-kulturološkim razmerama, ali nijedna od njih nije na mene uticala tako da imam potrebu da ospoljim to moje lično osećanje i na izvestan način ga podelim sa drugima (odnosno da napišem blog). Na stranu što nisam mislila da neki glumac ili njegova smrt može biti tema mog prvog bloga (ako izuzmem onaj o porodiljama kao „krvožednim i neuviđavnim stvorenjima" sa kojim sam gostovala kod Krugoline pre skoro godinu dana), ali prva tema se valjda ne bira nego nameće.
Patrik Svejzi u poređenju sa nekim drugim glumcima (poput Bred Pita, Toma Kruza, Leonarda di Kaprija) nije bio preterano popularan glumac, njegova popularnost i uspeh su se bazirali na dva filma („Prljavi ples" i „Duh") i jednoj seriji (Sever-Jug) i ta popularnost je dolazila nekako kao u naletima vetra, koji su povremeno postajali orkani. „Prljavi ples"
i „Duh" su postali kultni filmovi, muzika iz njih mega popularna, a uticali su na generacije koje su ih gledali: nakon „Prljavog plesa" masovno se upisivalo u plesne škole da se uči mamba, samba i „dirty dancing", nakon „Duha" grnčarenje je postalo neopisivo erotično, mit (ili ideal?) o večnoj ljubavi koja opstaje i nakon smrti i prenosi se kroz druge živote dobio je novi zamah, kao i žudnja da i nakon ovog života postoji neki novi život (jer njegovo nepostojanje je ono što zastrašuje ljude ne mogućnost njegovog postojanja). Kroz filmove i serije koje je snimio on će nastaviti da živi, mada teško da će nove generacije koje će ga upoznati preko filmova moći inspirisati na način na koji je inspirisao moju generaciju. Jer ova dva njegova najuspešnija i najpopularnija filma nastala su u vreme pre mobilnih telefona, svetske raširenosti Interneta i novih IT koji su nam promenili način življenja, razmišljanja, pa i osećanja. Sve se promenilo od onda, a najviše način doživljaja sveta koji nas okružuje. Sada je sve brzo, u kratkim i koncentrisanim formama kako bi se što brže konzumiralo, konzumacija svega je ubrzana i mnogo manje selektivna (postala je sama sebi cilj), u sve je ugrađen sastojak koji će pomoći da se konzumirano što lakše i što brže izbaci kroz probavne kanale (resorpcija nije obavezna). Nema udubljivanja, sve je manje posvećivanja bilo čemu i bilo kome, odrodili smo se od sebe samih i poistovetili sa industrijski obrađenim i ponuđenim identitetima.Sećam se „Prljavog plesa" kad se pojavio, to je bio film zbog kojeg se masovno išlo u bioskope i koji se gledao više puta. Masovno se upisivalo u plesne škole, a po ulicama i autobuskim stanicama mogli su se videti oni koji su provežbavali plesne korake i koreografiju iz filma. Zbog tog filma upoznavali su se neki novi ljudi i organizovale i tada već zaboravljene igranke - divna plesna druženja i puno, puno sjajne energije i dobrog raspoloženja. Ja lično, gledala sam film u bioskopu sigurno 5-6 puta, a na videu sigurno oko 20ak puta. Znala sam napamet dijaloge i svaki plesni korak. Zbog tog filma upisala sam plesnu školu u Pinkiju (tada je tu bila plesna škola „Davidov") gde se sakupljala sjajna ekipa, gde smo dolazili bez obzira na grupu i stepen koje pohađamo, samo zbog druženja i izuzetne atmosfere. Zbog plesne škole sam birajući između X gimnazije i Zemunske gimnazije upisala ZG samo da bih iz popodnevne smene lakše i brže stizala na časove u plesnu školu. U plesnoj školi, učeći mambu, valcere, tango, fokstrot i druge okretne igre, sam prvi put obula cipele na štiklu u kojima sam proplesala pre nego što sam u njima naučila da hodam.
Tada sam obukla i svoju prvu suknju i počela da učim pravilno držanje, hod, gracioznost pokreta. Sa plesom sam počela da otkrivam i sopstvenu ženstvenost koja je do tada bila dobro sputana i maskirana pank imidžom. Eto ilustracije kako indirektno film može da utiče na pojedinačni život. To je možda i razlog zašto sam tako intezivno i lično doživela vest o smrti Patrika Svejzija - on oličava film koji je u meni izazvao reakciju koja mi je potpuno promenila dotadašnji život. I poput zmije koja odbacije staru košuljicu i ja sam odbacila moju „košuljicu" i otkrila neko sasvim novo lice svoje ličnosti.Iskreno se nadam da će Svejzi naći svoj mir i spokoj nakon borbe sa opakom bolešću, a ja samo mogu da izrazim svoju zahvalnost što je postojao i svojim talentom uneo magiju i lepotu umetnosti u srca širom sveta i preneo dodir božanske iskre koja je živela u njemu.
Za kraj, završna scena iz „Prljavog plesa":