sićićeš u sebe
u potrazi za nečim: snom,
mišlju, slikom, sećanjem.
baš kao da ulaziš u podzemni svet
i isto kao svi oni koji su pohodili
te prostore pre tebe…
svi orfeji i odiseji
koji su pronašli
samo saznanje o konačnosti
baš tu na jedinom mestu
gde se moguća besmrtnost
pretvara u neopozivo i bolno
ishodište
svega postojećeg
pronaći ćes savršeni mir
melanholije.
jer to već znaš:
izgubićeš putem: moć, lepotu
znanje…i uspomene
za sebe možeš sačuvati samo sebe
ako ti uspe.
i živećeš mudrost rose:
besprekorno čist,
savršen: kristalni trenutak.
pouzdan i konačan.
bezbrižan kao pesma.
edit:
ovo je za Gocu,
zato što mnogo voli
Belu Hamvaša