Dragi blogeri, blogerke i ostali sugradjani, naša gošća je jedna super-majka iz Pančeva:
Valerija Jurica
Zvezdana je rodjena 27. 12. 2004. godine.kao zdrava beba. Razvijala se potpuno normalno: progovorila je i prohodala sa godinu dana i igrala se i pevala sa drugom decom. Bili smo presrećna porodica... Sve do novembra 2007. kada je moja Zvezdana dobila prvi epileptični napad. Tada je, polako, za nas počela naizgled beskrajna agonija.
Epi-napadi su postajali sve češći i Zvezdanino stanje sve gore. Polako je prestala da govori, a nakon toga i da hoda. Pre šest meseci je i potpuno oslepela. Našoj noćnoj mori nije bilo kraja!I Zvezdanino psihičko stanje bilo je sve gore i gore. Dobijala je histerične napade i plakala je svakog dana, pune 2 godine! Lekari, u početku, nisu znali šta se dešava sa njom. Dijagnoza nije bila postavljena sve do maja ove godine, kada smo, slučajno, pročitali u novinama da u Srbiji postoji još troje dece koja imaju slične simptome kao i naša Zvezdana. Našli smo se sa roditeljima te dece i otišli da ih vidimo. Tek tada smo postali sigurni da Zvezdana boluje od teške i smrtonosne Batten-ove bolesti. Ubrzo nakon toga je Zvezdani izvadjena krv koja je poslata u SAD na analizu i nakon 10 dana nam je stigla užasna, najtužnija vest. Potvrdjena je dijagnoza na koju smo sumnjali! Jedina nada da se Zvezdani produži život i vrate vitalne funkcije bila je odlazak u Kinu na lečenje, za šta nam je bilo potrebno 32.000 US$ koje nismo imali. Tada je počela naša teška borba: tražili smo pomoć,kucali na sva vrata ali se činilo da odgovora niotkuda nema! Sve dok nam jednog dana nije stigla vest koja se, u tim okolnostima, činila nestvarnom: javio nam se naš košarkaš g. DARKO MILIČIĆ,koji je ponudio pomoć da za svo četvoro obolele dece u Srbiji plati put u Kinu gde jedino rade tretman Batenove bolesti!
Konačno, 28. jula ove godine, zahvaljujući g. Miličiću, otputovali smo u Kinu na tretman matičnim ćelijama koji je trajao pet nedelja. Zvezdana je primila četiri doze matičnih ćelija koje se ubrizgavaju kroz lumbalni deo kičme. Vratili smo se kući 29. avgustai nakon samo par dana smo videli nešto što dugo nismo mogli videti kod Zvezdane: OSMEH! OSMEH koji smo ponovo videli na njoj nakon godinu dana! SVIMA NAM JE VRATILA NADU DA ĆE SVE BITI DOBRO! Vremenom je počela i da guta hranu, prestala je da balavi i da plače! Zvezdana je sada mirno i nasmejano dete, kojem osmeh najčešće izmami njen mladji brat Nemanja koji se svaki dan trudi da nam ulepša.
Još jedan lep dogadjaj nas je dočekao po povratku iz Kine: još jedan čovek velikog srca - pančevački lekar dr. Nenad Kovjanić - je odlučio da nam pomogne - da organizuje humanitarni koncert za moju Zvezdanu i Maju Grozdanovski (17) koja boluje od raka kostiju.Jer, Zvezdani nije dovoljan samo taj jedan tretman koji je prošla. Potrebni su joj tretmani u Kini na svakih šest meseci dok se ne ispita lek protiv Batenove bolesti, koji je trenutno u eksperimentalnoj fazi u SAD.
Od kada se Zvezdana razbolela, naš život je krenuo nizbrdo. Svaki dan je bio kao noćna mora. Svaki njen epi-napad je oduzimao deo našeg života. Svako jutro smo se budili sa njenim plačom i svako veče bi uz to zaspali. Odlazak u šetnju je bio nemoguć, jer je Zvezdana svaki dan preplakala. Svaki dan kada se probudimo pomišjali smo i verovali da je to bio samo ružan san - da Zvezdana još uvek priča, hoda, peva; da lekari nisu u pravu kada nam kažu da nam je sa Zvezdanom ostalo još samo malo vremena. Uvek sam zamišljala kako se Zvezdana i Nemanja igraju i kako ga čuva kao starija seka. Zvezdanina generacija je krenula u zabavište, a dogodine će u školu, da uče da pišu... Mi bismo bili srećni kada bi Zvezdana rekla bar neku reč ili nas videla njenim prelepim očima... Dok postoji i najmanja šansa da Zvezdani olakšamo i produžimo život, mi se nećemo predati i borićemo se na sve načine da pobedimo tu opaku bolest.