Kroz srpski politički folklor, nekako smo naučili, da se iz zamki koje naša politička elita razapne sama sebi, izlazi tako da se piše Putinu ili nekom drugom ruskom "caru".
Na stranu, što je sve to politički infantilno,što je teško i za objašnjenja i za analize, ali naučili smo tu formulu.
Eto, kad je 1999. godine, Milošević video da se NATO ne šali i odlučio da kapitulira, za moderatora oko načina kapitulacije odabrao je nekadašnjeg ruskog premijera Viktora Černomidina. Nekako činilo mu se, da će Srbi uz Černomidinovo posredovanje lakše prihvatiti kapitulaciju.
Potom je, po istoj formuli priredio onu predstavu sa ruskim vojnicima koji sa borbenom tehnikom iz BIH prolaze duž cele Srbije i stižu prvi na prištinski aerodrom, predstavljajući to kao nešto što bar donosi ravnotrežu na Kosovo. Sve novine, sve TV stanice, svaka radio - Mileva u Srbiji bila je ushićena tim ruskim "podvigom", a građani Srbije privremeno onesposobljeni da shvate svu tragediju politike koja je državu Srbiju podvukla pod NATO bombe i istisnula sa Kosova. Već za koji mesec, Rusi su napustili Kosovo, ali to je prošlo tiho da tiše nije moglo.
Za angažovanje oko Kosova u Savetu bezbednosti, Miloševićevi naslednici su ruskoj državi isporučili NIS, čiji jednogodišnji profit nadilazi cenu koju su ovi za njega platili.
Kad je Kosovo proglasilo nezavisnost i kad se krenulo u tzv. pravnu i diplomatsku borbu na čelu sa Vukom Jeremićem, svako malo smo mogli čuti da je njegova diplomatska aktivnost usklađena sa Ruskom Federacijom.Tad je i skovana ona čuvena Tadićeva floskula koju od skora ponavljaju Vučić i Nikolić - "I EU i Kosovo".
I konačno, jula ove godine, Skupština Srbije je, gotovo jednoglasno svojom rezolucijom praktično gurnula Srbe na severu Kosova da podignu barikade i da na taj način zaustavi ono što se zaustaviti ne može.
Danas kad je potpuno izvesno da je desetogodišnja politika vezana za Kosovo propala, i da je Srbija mora menjati, stigli smo dotle da se "vruć krompir" gura u ruke "predsednicima i odbornicima četiri opštine na severu Kosova" ne bi li oni odlučili ono što vlada neće i za šta iz svojih sebičnih razloga nema interesa, a iz ranijih glupavih poteza ni moralne kuraži, mada bi rado da to neko drugi obavi. Naravno, da predstavnici Srba sa severa to neće i ne žele da urade umesto vlade.
Tokom mnogobrojnih boravaka na Kosovu, među Srbima, potpuno sam jasno uočio jedan od njihovih strahova. Taj strah se sastoji u osećanju da ih država Srbija gura u to da Kosovo najpre priznaju oni a vlada Srbije bi to onda na neki način uvažila. Najveći broj kosovskih Srba se od toga grozi i oni vrlo često ponavljaju - "gledamo šta od nas traži naša država i mi slušamo šta nam ona kaže". Vlada od njih tako nešto nikada neće zatražiti direktno, i to oni znaju.
Vratimo se predsednicima i odbornicima četiri opštine na severu Kosova. Njihova je uloga veoma teška i oni se zapravo ponašaju onako kako jedino mogu. Dovedeni su u poziciju da ne mogu biti politički razumni, onako kako bi to mogli biti svi oni van njihove "kože", a od njih se baš to traži. E, zato su oni odlučili da se obrate, a kome drugome nego Putinu pismom u kome na njega apeluju da im pomogne. Naravno da znaju kako je to obično "mrčenje artije" i da onakva pomoć kakvu bi oni hteli ne može stići. Ali, dobro zvuči. Zatražili su oni još nekoliko nemogućih stvari, ali i jednu moguću. Da im se dozvoli učešće u radu Skupštine Srbije koja bi raspravljala o Kosovu, ali se ne zna tačno kad jer Vlada Srbije ne može da sastavi novu Rezoluciju. Na sednicu Skupštine bi ih trebalo pozvati i čuti njihovo mišljenje o svemu. A pošto su već napisali Putinu pismo i izrazili druge neostvarive želje, kad se nakon sednice vrate kući, lepo realizuju zaključke Skupštine.
Sudeći po onome što se danas moglo čuti i pročitati, šta god Mirko Cvetković napisao u Rezoluciji i koliko god čuvao suverenitet i teritorijalnu celovitost, neizbežna su i dva stava - jedan o tome da se pregovori sa Prištinom nastavljaju i drugi da se u svrhu ostvarivanja slobode kretanja barikade sklone.
Jer, kažu Nemci, ako ne bude toga, nema ni kandidature. Sumnjam da DS i Boris Tadić sebi mogu dozvoliti baš toliki luksuz i bez kandidature ići na sledeće izbore.