Stvari oko planinarske opreme postaju nešto komplikovanije, i skuplje, ako se odvažite na višednevni boravak u prirodi. Osnovnu kampersku opremu čine šator, vreća za spavanje, podloška i još po nešto od sitne opreme. Počnimo prvo sa šatorima.
Osnovni zadatak šatora je, kao i kod shell-a, da vas sačuva od vlage i vetra, i time olakša održavanje telesne temperature. Naročito noću, kada se ne krećete, pa je ovo teže, a preko potrebno, da biste se odmorili. Čak i leti, već na manjim nadmorskim visinama, temperatura noću može pasti do jednocifrenih vrednosti, kada spavanje na otvorenom postaje vrlo neugodno, a u slučaju padavina i praktično nemoguće. Ovo je slučaj i ako imate sasvim solidnu vreću za spavanje.
Pre svega, šator treba da je stabilan, to jest dizajniran tako da može da izdrži ozbiljne nalete vetra, bez da se pocepa ili da mu se slomi konstrukcija. Postoji nekoliko osnovnih oblika, od kojih su se, po pitanju stabilnosti, iglo-šatori nametnuli kao optimalno rešenje. Obično imaju četvorougaonu ili šestougaonu osnovu i zaobljenu kupolu, uz dodatak "pretsoblja", kao šator na gornjoj slici. Dobro konstruisan i napravljen iglo će izdržati udare vetra od kojih mu se krov može saviti skoro do vašeg nosa. Pored igloa, moguće je još uvek pronaći prizmaste i piramidalne šatore, ali su danas dosta retki. Alternativa iglo šatorima u ozbiljnom zimskom alpinizmu su tunel-šatori, ali oni izlaze iz okvira ovog teksta.
Šatori se razlikuju prema tome za koliko "sezona", to jest godišnjih doba su pogodni. Tako imamo 2-, 3-, 3 i 1/2 i 4-sezonske šatore. Posebna vrsta, koju ostavljamo za komentare, su bivak-vreće. Usput, ovo je terminologija koju ćete sresti prilikom kupovine šatora, bilo u radnji, bilo on-line.
Dvosezonci su najlakši i najjeftiniji, mada je danas teško naći šator koji je tako deklarisan. Obično su sačinjeni samo od jednog sloja, spoljnjeg platna, ili čak samo mreže protiv insekata, sa mogućnošću da se posebno dokupi sloj za zaštitu od kiše (rainfly). Ovakvi šatori su sasvim ok za letovanje, to jest kampovanje u uslovima u kojima bi skoro moglo da se prodje i bez njih. Veoma su lagani, obično par stotina grama i zgodni za pakovanje i transport. Medjutim, u iole hladnijim noćima, sa kišicom i vetrom, pokazuju se kao loše rešenje. A kao što ćemo videti, tipičan 3-sezonski šator se vrlo lako konvertuje u 2-sezonski, tako da kupovina ovakvog šatora nema baš jako opravdanje.
Trosezonci su, verovatno, najčešće korišćeni šatori u umerenim klimatsko-finansijskim uslovima. Sastoje se od 2 zasebna sloja: unutrašnjeg, obično u vidu mreže protiv insekata, i spoljašnjeg, to jest oplate. Obavezno imaju dno od impregniranog ili gumiranog materijala i dvostruka vrata (mrežasta + platnena preko nje). Ovakav šator će vas dobro zaštititi od vetra, vlage i hladnoće do nekih relativno niskih (jednocifrenih) temperatura. A uz pomoć solidne vreće i podloške, poslužiće u gotovo svim prilikama, sem eventualno zimskim. Prostim izostavljanjem spoljašnje oplate, ovaj šator postaje tipičan dvosezonac. Ipak, odluku da li ćete spoljašnjost šatora poneti, ili ostaviti kod kuće, treba doneti tek nakon izvesnog razmišljanja. Tipičan trosezonac za dve osobe je težak oko 1 do 1.5 kilograma.
Za ozbiljno planinarenje, naročito u snegu, i tamo gde se očekuje jaka vetruština i dugotrajne padavine, četvorosezonski šator je neophodan. Sastoji se takodje od dva sloja, ali potpuno zatvorena. Unutrašnji sloj je praktično šator za sebe. Mekši je, i često načinjen od goreteksa ili sličnog membranskog materijala, tako da ne dozvoljava ulazak vode, ali sprečava potparivanje. Spoljnji sloj je napravljen od težeg, impregniranog sintetičkog platna, ili kakvog materijala iz svemirskog programa, i skoro svaki proizvodjač šatora tu gura neku svoju tehnologiju. Vazduh zarobljen izmedju ova dva sloja stvara dodatnu toplotnu izolaciju. Najmoderniji četvorosezonci imaju samo jedan sloj, ili zid, koji obavlja funkciju izolatora. Ovakav šator je nešto teži, tipično oko 3 kilograma za šator za 2 osobe. Leti, kada je noću toplije, konverovaćete ga u dvosezonac, izostavljanjem jednog od slojeva. I prilično je skup, da se odma razumemo, pre svega zbog znatno robustnije izrad i kvalitetnijih materiala.
Ako ste malo zimogrožljiviji, ili mislite da ćete u skoroj planinarskoj budućnosti možda zaglaviti u snegu, a ne biste baš da se istrošite za kompletan 4-sezonac, postoji medjurešenje koje se neformalno zove 3.5-sezonac. Ovakav šator se sastoji od mreže protiv insekata, ispod koje se nalazi sloj platna sa rajfešlusima, kojim se unutrašnjost šatora može potpuno zatvoriti. Preko mreže sa spoljnje strane navlači se uobičajeni spoljnji omotač šatora. Tako da se se u toplim noćima može otvoriti unuptrašnji sloj, ili pak skinuti spoljašnjost, a kad zima zagudi, unutrašnjost se može kompletno zatvoriti, čime praktično dobijate četvorosezonski šator.
Druga podela šatora je naravno po veličini, to jest po broju osoba koje mogu da borave u njemu. Tu imamo širok opseg, od šatora za jednu osobu, pa do onih za 6 ili čak 8+ ljudi. Postoje naravno i veći šatori, koji se koriste u ozbiljnim ekspedicijama, u baznim kampovima, ali oni sad nisu predmet našeg interesovanja. Sem ako niste vuk samotnjak, nije loše planirati kupovinu šatora za bar dvoje ili čak troje ljudi. Iako je nešto teži, šator se lako rasparča i delovi podele ljudstvu na ravne časti. Tu treba imati u vidu i planinarske stvari koje nosimo, a koje umeju da zauzmu dobar deo unutrašnjosti šatora.
Postoji više kompanija koje prave odlične šatore. Sa ove strane okeana to su: Sierra Design, Mountain Hardwear, Marmot, The North Face, MSR, REI, itd. Na evropskoj strani okeana nažalost ne znam da preporučim konkretnu firmu, ali za moj klub u Beogradu smo dovlačili odlične poljske šatore koji ne zaostaju preterano za ovim gorepomenutim, a dosta su jeftiniji.
Evo nekoliko dodatnih tehničkih detalja na koje treba obratiti pažnju pri odabiru.
Visina šatora. Trebalo bi da bude barem tolika da šator ne liči na kućicu za kera. Dakle, recimo, kad klečite, da vam glava vam ne izviruje kroz plafon šatora, ili barem da možete u njemu da sedite. Tu ne treba preterivati, jer su viši šatori izloženiji udarima vetra i mogu se lakše oštetiti. I naravno, teži su.
Vrata napred ili sa strane? U principu je svejedno, mada ako su vrata sa strane, onda morate da preskačete kolegu u šatoru, koji može da bude loše naravi kad se neplanirano probudi. Obično ovakvi šatori imaju vrata sa obe strane, pa to može da pomogne. Previše vrata naravno ne valja, zbog termoizolacije, a i dodatne težine.
Pretsoblje (vestibule). To je dodatni odeljak šatora, izvan glavne prostorije ali pod zajedničkim krovom. Jako je dobro imati ga, jer može da posluži kao ostava za ono što ne biste da držite u šatoru - prazne rančeve, smrdljive gojzerice, prljave stvari, kućne ljubimce, decu, planinarske trofeje i slično. Obično ima svoja "vrata", tako da možete dodatno podešavati ventilaciju i temperaturu u glavnoj komori šatora. Poveće pretsoblje je naročito bitno kod 4-sezonaca, jer ćete tada sigurno imati više opreme za skladištenje, a ono će vam biti i kuhinja za spremanje hrane kad je napolju neki kijamet.
Unutrašnjost šatora. Tu treba pre svega da ocenite da li je veličina dovoljna za broj osoba za koje kupujete šator. Imajte u vidu da ćete vrlo verovano morati da u šatoru operišete u isto vreme sa svojim saputnikom, i ako je šator previše mali, tu može doći do trvenja. Kao i to da na terenu postoji tendencija da se većina stvari koje vučemo drži upravo u unutrašnjosti šatora. Nepisano pravilo je da deklarisani broj mesta u šatoru treba smanjiti za jedno, da bi se dobila realna veličina. Takodje, veličina šatora, gledano spolja, može potpuno da vas zavede. Zato je najbolje da od prodavca tražite da vam u radnji sklopi šator, da sami možete da probate.
Unutrašnja komora šatora treba da ima barem nekoliko džepova na zidovima gde ćete ostavljati stvari koje vam trebaju u toku kampovanja - naočare, svetlo, komplet za prvu pomoć, dokumenta. Takodje, nekoliko poprečnih "konopaca" je dobrodošlo za kačenje stvari koje treba da vam se osuše, kao i za svetiljku, mada se to sve može improvizovati, samo ako šator ima bar neku alku unutra. Jako je zgodno da šator ima gurtne da se smotaju i njima zakače vrata, unutrašnja i spoljnja, tako da ne smetaju kad ulazite ili izlazite.
Prag šatora. To je onaj deo prednjeg zida, izmedju donje ivice vrata i dna šatora. Neki šatori ga uopšte nemaju ili imaju samo centimetar ili dva. To je loše rešenje, jer ćete posle samo nekoliko ulazaka uneti tonu blata i lišća u šator. Takodje, ako planirate da se uvaljate u neki sneg, onda barem desetak cm praga je dobro došlo. Naravno, ako je prag viši, to znači da su vrata manja, pa ulazak i izlazak postaju nezgodni.
Materijal za konstrukciju i vešanje. Danas se praktično sva šatorska konstrukcija pravi od legura aluminijuma (na primer, Featherlite). Tu i tamo se još mogu naći plastične šipke, to ne valja i treba zaobići. Šipke su obično povezane elastičnim konopcem koji prolazi kroz njih, tako da je sastavljanje elemenata lako i brzo, čak i u mrklom mraku. Većina današnje kontrukcije iglo šatora se sastoji od dve dugačke šipke koje razapinju šator po dijaganalama, i još jedne ili dve šipke koja se postavljaju po obimu, i šatoru daju volumen. Ima dosta varijacija na temu, ali tu nema neke velike mudrosti i manjeviše sve konstrukcije dobro rade posao i lako ih postavlja i samo jedan čovek.
Najčešće sretana metoda razapinjanja šatora je kačenje unutrašnje komore na prethodno sastavljenu konstrukciju. To se danas obično radi uz pomoć plastičnih kuka zašivenih za unutrašnju komoru. Preko svega toga se nabaci spoljnja oplata i zakači za konstrukciju čičak trakama ili, kod malo boljih šatora, štipaljkama (clips). I onda se spoljnja oplata razapne i zategne gurtnama ili kanapima izmedju kočića pobodenih u zemlju oko šatora. Ovo ide prilično brzo, i savremeni šatori se lako podižu za par minuta. Tu je jedino važno da kod potpuno razapetog šatora spoljnja oplata nigde ne dodiruje unutrašnju. Razlog je što će se preko noći sa unutrašnje strane spoljnje oplate kondenzovati poprilično vlage i na mestima gde dodiruje unutrašnji zid, voda će procuriti u unutrašnjost šatora. Spoljna oplata treba da ima, pored uobičajenih traka kojima se kači na kočiće pobodene u zemlju, i barem po jednu gajku na sredini svakog zida, koja služi da se šator dodatno razapne i učvrsti.
Sama oplata šatora koji je pravilno razapet ne sme da ima ni jednu horizontalnu površinu ili džepove, u kojima će se skupljati kišnica. Prosto, jer će pre ili kasnije na tom mestu oplata početi da curi, i to može da bude pravo na vašu glavu. Ovo je stvar konstrukcije šatora i teško je taj detalj videti na slici. To je još jedan razlog da u radnji insistirate da vam prodavci kompletno sklope šator tako da možete sve da pregledate. Oplate često imaju malo prozorče, to jest natkriljen otvor, koji je bitan za smanjivanje potparivanja i neželjene kondenzacije. Obično je napravljen kao sifon, tako da voda ne može da prodre u šator.
Kvalitet izrade. Za ocenu ovog detalja treba imati oko i malo više iskustva. Tu se pre svega misli na to kako su spojeni delovi platna, dakle šavovi, naročito oni koji bi trebalo da budu nepromočivi, i kako su uradjeni rajsfešlusi. Takodje, pažnju treba obratiti na kvalitet gajki i završnu obradu kački kojima se šator veša na konstrukciju. Dobar znak kvaliteta je, na primer, ime firme koja pravi šator ugravirano u svaki od plastičnih elemenata. Spoljna oplata štatora treba da je u formi koja se zove "rip-stop". To znači da je materijal oplate protkan mrežom jakih najlonskih niti, koje sprečavaju da se šator pocepa, naročito pri udarima vetra. Slična tehnologija se, kao što smo videli, koristi i kod jakni. Takodje, bitno je da je oplata zaštićena od dejstva UV zraka, to obično piše u specifikacijama šatora.
Podloška za šator. To je obavezan dodatak! Služi kao dodatna izolacija, pre svega protiv vlage, izmedju dna šatora i zemlje, a i kao mehanička zaštita od sitnog kamenja, korenja i oštrog rastinja koje bi moglo da pocepa dno šatora. Podloška se kupuje skrojena prema obliku i veličini dna šatora i često je pravi ista komapanija koja pravi šator. To je jeftin dodatak, ali puno znači. Ako očekujete da ćete kampovati u vrlo vlažnom području, preporučljiva je i dodatna podlogu od običnog najlona.
Dodatne sitnice. Uz standardnu opremu za šator, nije loše imati nekoliko rezervnih kočića za razapinjanje. Oni se prodaju zasebno, vrlo su jeftini, a spadaju u potrošni materijal. Vrlo često ćete ih izgubiti, iskriviti, ili nećete moći da ih iščupate iz zemlje. Zatim, tu su dodatne gurtne za razapinjanje unutrašnje i spoljnje oplate, koje se takodje gube ili kidaju. Zakrpe za popravku oplate i poda šatora, treba uvek imati, za nedajbože. I obavezno - mali probor za ušivanje. U komplet šipki za konstrukciju treba dodati i rezervnu cev, koja može da vas spase u slučaju polomljenog elementa.
Održavanje. Šator je deo opreme koji, iz malo pažnje, može da traje dugi niz godina. Dva glavna neprijatelja šatora su vatra, i posredno, vlaga. Moderni šatori se neće zapaliti ako na njih padne ugarak sa obližnje logorske vatre, ali će spoljnja oplata progoreti, i to naravno tačno iznad vaše glave. Nije loše imati par zakrpa za šator pri ruci, ali ovo je trajno oštećenje i zamena oplate nije jeftina. Zato šator treba postaviti što je moguće dalje od vatre. Druga opasnost je spremanje hrane u šatoru, uz pomoć primusa. Pre svega, to se NIKAKO ne sme raditi u zatvorenom šatoru, jer rizikijute smrt od trovanja ugljenmonoksidom. Drugo, primusi se vrlo lako prevrću, pogotovu ako je šator podignut na neravnom terenu, što je maltene uvek slučaj. Znači, korišćenje primusa u šatoru treba izbegavati, a ako napolju baš lije kao iz kabla, kuvati možete oprezno u "pretsoblju".
Drugi problem je vlaga. Pre svega, svaka šatorska oplata će posle nekoliko godina intenzivnog korišćenja izgubiti impregnaciju i počeće da curi. Ovo se može odgoditi time što ćete šatorsko krilo na početku sezone, ili češće, isprskati posebnim sprejevima za impregniranje. Takodje, život spoljnje oplate možete značajno produžiti time što šator nećete ostavljati da sedi na suncu. Ovo ulazi u kriterijume za odabir lokacije za podizanje šatora, pa ne bismo sad da davimo sa time. Drugi način kojim ćete sigurno skratiti radni vek šatoru je da ga mokrog spakujete u njegovu vreću i kad dodjete kući zavrljačite u neki budžak i ostavite ga tamo mesec ili dva. Time ćete u šatoru dobiti stanara, kojeg je jako teško otarasiti se.
Zato šator treba dobro osušiti pre pakovanja, ili, ako to nije moguće na terenu, to treba uraditi odmah po dolasku kući.
Još par stvari koje mislim da treba pomenuti. Šator ne treba nikad ostaviti otvorenim. Kako zbog insekata, ili radoznalih divljih životinja, tako i zbog toga što u slučaju da ste odsutni kad vetar krene da duva, može se desiti da šator nadjete sav izlomljen, u susednom srezu, kao odbačeni padobran. O kiši da i ne govorimo.Takodje, bez obzira koliko kasno dodjete na teren i ma koliko vas mrzelo, šator treba podići i zategnuti u celini, inače se može desiti da ostanete bez njega kad u sred noći nužda naloži neplanirani izlazak u prirodu.