Na trenutak ne zna šta da kaže. Gleda tu nepoznatu stvar, sivkastu i ubledelu, koja tek što se izmigoljila iz krutih belih povoja i sad joj zgrčena i gotovo dirljivo bespomoćna leži u krilu, i užurbano mozga...
Niko je nikada nije podučio kako da se ponaša u ovakvim situacijama. Nekako sluti da bi trebala lepo da se pozdravi, da izgovori koju probranu, ali ne preterano obavezujuću rečenicu... Dobro vaspitanje jouj to svakako nalaže, no ona se predomišlja i nećka.
Kako da se postavi? Jer, to što poslušno i dobrohotno na njen mig pokušava da mrda udrvenjenim, oteklim prstima, šaljući neprijatne trnce u njene centre za bol jednostavno ne prepoznaje.
Zbunjena je. U stvari, veoma je neprijatno iznenađena onim što vidi. I radoznala da tu stvar ( još uvek ne može da izgovori ruka ) osmotri malo pobliže, da je razgleda, da pokuša da pronađe nešto što bi prepoznala kao svoje.
Ipak, za sada se uzdržava.
S naporom se pribira, pokušava da se osmehne, mada oseća kako joj to baš i ne polazi za rukom i to je brine, i, prethodno se tiho nakašljavajući par puta sebi u bradu ne bi li iz grla proterala nelagodu, malo šupljim, nesigurnim glasom izgovara:
- Zdravo, ruko.
Ruka, naravno, ne odgovara, jer ovo se dešava u stvarnom svetu u kome ruke nikada ne odgovaraju na pozdrave.
Dobro, de, u stvari, to nije istina. Naravno da odgovaraju, na svoj, ručni način - mahnu u prolazu, stisnu pruženi dlan, potapšu po leđima... Ali, šta očekivati od ruke koja je nedeljama bila prisutna u njenom životu tek kao teg na kraju omče oko vrata?
Ruka i dalje ćuti, nastavljajući uporno da mrda skočanjenim prstima sa puno žara i dobre volje iako ona zna da je to žiga i boli, jer signali nepogrešivo putuju ka receptorima za bol u njenoj glavi.
Ćuti i ona, jer ne zna šta bi dalje.
Da joj kaže:
- Ne brini ništa, ruko. Čuvaću te i paziti što bolje mogu,
sasvim je neprimereno, jer, da ju je čuvala i pazila, do ovog tako onespokojavajućeg susreta ne bi ni došlo.
Da kaže:
- Izvini, ruko. Nisam htela da ti se to dogodi,
deluje, nekako, potpuno izlišno, jer sluti da ruka to već zna i da joj je unapred oprostila.
Zato nastavlja da ćuti, sve teže kontrolišući radoznalost koja je izjeda.
Na kraju, uz rezak uzdah koji bi mogao da se protumači i kao nekakvo mirenje sa tako nepristojnim porivom, protiv koga ona, eto, ne može više da se bori, lagano savija lakat i prinosi ruku licu. Zagleda je pomno, kao da je prvi put vidi.
Koža nadlanice se namreškala sitno, sitno, kao krljušti zlatnih ribica i nekako je hladna kada je dotakne zdravom rukom. Zglob do malog prsta se nekako nakrivio i odbija da se pokrene i pri tome sa negodovanjem pucketa i škrguće. Članci prstiju su sablasno sivi i hrapavi poput rendeta za muskatni oraščić, a dlačice na njima deluju nekako čađavo i nakostrešeno. Dlan ne može da vidi, jer ruka odbija da ga okrene ka njenom pogledu, ali oseća kako je podnaduo i zategnut i kako se peruta u krupnim krpicama. Sa iznenađenjem primećuje da nokti nisu ni pokušali da rastu svih tih proteklih dana, ali su se zanoktice zato raskokale na sve strane.
Ne sviđa joj se to što vidi i ne uspeva da sakrije svoje nezadovoljstvo.
Skreće pogled...
Odsečnim pokretom vraća ruku u krilo gotovo sa blagim gađenjem, ali svakako sa neodobravanjem. Ova se poslušno sklupčava u njemu, no ne uspeva da prikrije iznenadno nekontrolisano podrhtavanje prstiju iako se očito veoma trudi da ga obuzda.
U tom trenutku njoj postaje sasvim jasno koliko se neuviđavno i osorno ponaša. Preplavljuje je nekakva tužna nežnost, pokriva lagano uznemirene prste zdravim dlanom i, ovoga puta sasvim sigurna u ono što oseća, kaže:
- Ne brini, ruko. Biće sve u redu.