Buve su, u seoskom delu mog detinjstva, bile locirane na dva punkta. Prvi je bio vazda nahereni stambeni objekat glavne prehrambene jedinice – svinjac, a drugi uvek čupavo i za lanac vezano siroto kuče kome je čuvakrućizam bio glavni zadatak. Doduše, ove sitne napasti su se ponekad pojavljivale i na drugim živim i pokretnim seoskim objektima, ali pomenuta dva mesta su bila njihove osvojene teritorije, koje je valjalo izbegavati u širokom krugu. Bar tako su nam govorili i zapovedali. Neslušanje ove imperativne preporuke vaspitačkog štaba odraslih je dovodilo do besomučnog večernjeg drapanja, i sićušnih crvenih tačkica. »Buve ih izele«, obično je konstatovala baba Dara i primenjivala na nama lek najšireg spektra – komovicu, za koju je poznato da leči sve od zauški do zanoktica. Pri čemu deci garantuje miran i čvrst san uljuljkan alkoholnim isparenjima.
Što se tiče kučeta kao buvlje kolonije, obično se radilo o starom i mrzovoljnom stvoru, zauzetom drpanjem samog sebe i povremenim urlikanjem na slučajne prolaznike ili posetioce koji su ga već poznavali i u dovoljnom luku zaobilazili. Uzevši u obzir da su mu od rođenja uskraćena prava kretanja, koje zaslužuje svako biće na ovoj planeti, nije ni čudno što ga više nisu zanimale ni igre, ni deca. Njegova glavna misija je bila da se nekako izbori sa buvama, koje su odavno postale otporne na sve smrdljive praškove kojima su ga povremeno posipali. Zbog toga smo retko dobijali buve od psa, prosto kod njega im je bilo odlično i nisu nameravale da nepromišljeno emigriraju.
S druge strane, svinje su nas mnogo više zanimale u krajnjim produktima, no uživo, sve dok nas uporno ponavljane zabrane nisu odvele do njihovog, nadaleko bazdećeg staništa kome je odgovarala samo jedna reč – svinjac. Tamo smo mogli da, propinjući se na prste ili kroz prsle čvorove ograde, gledamo buve na licu mesta. Odnosno, na licu svinja. Ako su svinje bile bele sorte, one što poraste do veličine grizlija kapitalca, buve su se mogle još očitije promatrati. Skakale su sa grešnih svinja kao sa trampulina. Verovatno je njihova urođena akrobatika naterala mog brata da se okuša u jahanju svinje. Maestralno sišavši na nju sa drveta. Oduševljeni publikum, sastavljen od nas nekoliko, i dreka zgrožene krmače, su privukli pažnju strica Andre. Već sama njegova pojava na horizontu je značila kršenje dečijih prava, zbog čega smo se hrabro razbežali, ostavivši rodeo-umetnika da sam raščisti stvari sa vlasnikom objekta jahanja. To što su se bratu uši crvenele do kraja dana, a donja pozadina odbijala sedeći položaj, to i nekako...ali bio je pun buva. Buva koje su se koliko odmah preselile i na nas. Danima nas je baba mazala rakijom, oko nas se širila aura seoskog bircuza, al džaba. Buve su nas istrajno žderale, drpali smo se bez milosti, i crveno opečatirani zavideli psu iz drugog pasusa...nama nije uspevalo da se nogama češamo iza ušiju. A tako nam je trebalo. Buve su savladane tek kad nas je baba serijski ispotapala u plehano korito, i dobro izgnjurala i izgnjavila, baš onako kao što je gnječila veš koji je, u istom tom koritu prala. Jedva nas je bede buvlje spasila.
Te buve, ipak, nisu ništa u poređenju sa mentalnim buvama, onim koje čoveka napadaju u kasnijem razvoju. Buve na mah zaturenog sećanja, koje uprkos svom trudu neće i neće da se pojavi iz dubina pamćenja. Na vrh ti je jezika reč, ali tu neizoblikovana gore od svraba čuči. Neće da mrdne, iako si siguran da znaš, da se sećaš, da pamtiš. U stanju je da te prati danima, da sapliće sve ostale misli i radnje, da visi u vazduhu, tu negde pred tvojim očima, ali i dalje odbija da se pojavi u svom konkretnom obliku. Prosto osećaš kako je samo pitanje trenutka kad će početi da ti iskaču crvene tufnice svrabeža od prokletinje koja neće i neće da izmili negde iz malog mozga, gde se pre sakrila no zaturila. Nema opakije igre od »puštanja buva«, kada nekome za vrat staviš pitanje, priču, pola rečenice, reč, koji će ga naterati da danima hoda rastrojen, pokušavajući da nađe i konačno između dva nokta skrcka sakrivenog zlotvora – buvu.
Pored tih buva-reči, postoje i ništa manje teretne muzičke buve. Ima tih pesama, pesmica i ostalih muzika, koje ama ič ne spadaju u tvoj sektor voljenja. Prosto, to nije ono što bi slušao, pamtio...ali problem je u tome što ima lepljivih niski zvukova, često i stihovima podržanim. Znaš ti da su ti stihovi banalni, da bi to mogao svako da napiše, da su prosto otužno sladunjavi u svojoj očekivanosti i prozaičnosti, ali...lepe se. I napasniji su od pravih buva. Uvuku se odnekud, samo one znaju kojom specijalnoratovskom tehnikom, i pevaju, sviraju, more i maltretiraju parazitski ubogi domaćinov organizam. Džabe pokušavaš da ih zaboraviš, da pronađeš dugme na sebi i u sebi kojim bi mogao da ih isključiš ili bar utišaš. Ništa to ne vredi, one ne samo da se vrte, nego i tebe vrte oko prsta, lepo ti dođe da pocrveniš od besmislenih stihova u kojima caruju pogrešni padeži, okeani suza, po definiciji nesrećne ljubavi, gomiletine šećernih prideva i naravno On ili Ona. Ovi poslednji ponekad imaju imena, ali je najpraktičnije da ostanu u zameničkom obliku, ne bi li se koristili kao prazna rubrika u koju osoba, kojoj je ta pesma legla kao prase iz prvog pasusa u blato, mogla da pevušenjem upiše ime osobe za kojom čezne i zbog koje dobija zečiji popišitis svaki put kad čuje srcelomačku napast od muzičko-literarnog parazita.
Za razliku od prirodnih napasti kojima se može doakati mazalicama, obično neopisivo smrdljivim, mentalnim parazitima se teško može stati na put. Jedino kome to uspeva je – vreme. Doduše, ono to čini neopisivo sporo i mrljavo, usput uživajući u malim prevarama. Taman pomisliš da si se rešio napasti od pesme, počneš naizgled normalno da živiš, kad se dotična pojavi iza treće krivine, spotakne te, zajedno zapevate i lepo vidiš kako ti se vreme podlo bekelji. Što se onih buva-reči tiče, tu je stvar još gora. Ako se radi o naslovu knjige, nekoj rečenici iz nje, stihu nekada pročitanom, još će se isti nekako pronaći manijačkim traženjem i kopanjem po ormanima sećanja, uz pomoć onih u kojima sigurno negde živi ta knjiga, samo je treba naći pre no što mentalna buva izazove češanje karakteristično za njenu faunističku rođaku. Al kad je o jednoj reči reč, e onda su stvari mnogo gore, toliko da se o njima i priče mogu pisati, uzmimo na primer onu legendarnu Majstora Čehova, o konjskom prezimenu. Nema vremena koje bi tu muku izlečilo. Reči su čudo, življe od svake buve, sposobnije da se bolje kamufliraju od svih kako ono beše, na vrh mi jezika, ona reč na f...ono...setiću se...a dotle, ima jedna pesma koja me ne ostavlja na miru ima već godinu dana. Ne da je buva, nego je buvetina. Jedina sreća moja je što je bolja od svojih patetičnih rođaka, al da je napas, napas je. Tu buvetinu mi je pustila izvesna Boba Đuderija iz Splita...oprostiti joj neću...fina pesma, spada u sortu kožnih bolesti. Neizlečiva... godinu dana cvrčke i zmajeve sanjam, anđele, kišu dok roska, anđeleeee moooj!
Mimikrija, mimikrija je ono na f...znala sam.