Jednom davno, Jugoslavija se izdvajala među zemljama centralne i istočne Evrope po tome što je imala prilično profesionalne javne službe nasuprot „političkoj birokratiji" koja je dominirala u nekadašnjem „istočnom bloku". Deset godina teške politizacije društva devedesetih godina prošlog veka uništilo je dobar deo te prednosti. Tada je nastala politizovana administracija, ispraznih sposobnosti. Ona se nadovezala na demotivisane i razočarane profesore, doktore, medicinske sestre i ostale profesionalce u javnoj službi.
U prvoj polovini prošle dekade došlo je do pokušaja modernizacije javnog sektora. Srbija je usvojila nov zakon namenjen javnim službenicima, stvorena je osnova za pregledan sistem njihovih plata (sa elementima zasnovanim na učinku) i započeta je (skromna) racionalizacija javnih institucija. Avaj, obećanje o efikasnijem sistemu - zasnovanom na objektivnim kriterijumima i rezultatima - nije daleko doguralo. Reforme su ostale na usvajanju novog zakona, a od narednog koraka, obećanog 2006. a koji je trebalo da uvede nešto od objektivnih kriterijuma i rezultata, nije bilo ništa. Zbog raznih interesa sistem vrednovanja rada, sa idejom da motiviše one koji bolje rade a destimuliše one koji su loši, pretvorio se u „bezubu" formalnost. Sve to je učinilo da je teško ukloniti one koji nemaju rezultata svog rada i nagraditi one koji se zaista trude. Na kraju, valja napomenuti da se broj zaposlenih u javnim ustanovama povećao i to bez neke ozbiljne potrebe.
Kad počnu pregovori o učlanjenju u Evropsku uniju (EU) na ove i ovakve stvari će se gledati sa posebnim interesom. EU je izvukla pouke iz činjenice da su svojevremeno u članstvo primili zemlje koje (administrativno) nisu bile spremne za to i neće tu grešku ponoviti. U svakom slučaju, administrativna nespremnost nije samo formalno pitanje: to znači da zemlja mora platiti ono što to članstvo zahteva, ali nije u stanju u potpunosti da upotrebiti EU fondove, što umanjuje korist od članstva. To takođe znači da će direktna strana ulaganja do kojih dolazi zbog članstva u EU sporije pristizati a građanima se neće pružati usluge na koje imaju pravo. I konačno, najvažnije, loš javni sektor je namet na državne finansije.
Nedavna izjava novog ministra finansija da je neophodno obnoviti reformu javnog sektora i da Srbija treba da „uradi više sa manje" nije samo prosta parola. A više je i od puke reakcije na fiskalnu neravnotežu. Ona iznad svega pokazuje razumevanje da, ako je Srbija ozbiljna u nameri da postane ekonomski valjana članica EU, ona brzo mora da nastavi tamo gde je stala sredinom prošle dekade i da mora da načini „veliki skok unapred". A to podrazumeva obnovu zakona koji regulišu ceo javni sektor; ozbiljnu analizu broja zaposlenih na svim nivoima državne uprave, pa uvođenje principa po kojima su rezultati a ne samozadovoljstvo ljudi osnovni princip upravljanja javnim sektorom. Da bi se to postiglo valja pogledati malo dalje od susednih zemalja i, na primer, uzeti u obzir ono što je urađeno u nekim državama u Brazilu (a sve su krenule u reforme), pa u zemljama istočne Azije i nekim drugim. U njima je transformacija javnog sektora postala realnost, a ne još jedno puko razočaranje.