Pohlepa je "rupa bez dna" koja iscrpljuje čoveka u beskrajnom pokušaju da zadovolji svoje potrebe, bez konačnog zadovoljstva – Erich From
Svedoci smo nedostatka nekog “šrafa” koji ometa savršenstvo naše zajapurene civilizacije, bazirane na skoro neverovatnom tehnološkom napretku i naučnim dostignućima. Preuzimanjem uloge Boga, preteranim isticanjem ljudskih vrlina, često smo u situaciji da zanemarimo svoje ljudske (“čovek, kako to gordo zvuči”) mane. Naša civilizacija je nastala na tim manama, a možda ponajviše na jednoj o kojoj je ovde reč – na pohlepi.
Kažu iskusni kockari, da potpuno zadovoljstvo osete tek onda kad sve izgube. Ogromne količine novca po celom se svetu gube u pokušaju da se dođe do još većeg novca. Zarade postaju neverovatne, a što su neverovatnije po količini i vrednosti, to se javlja veća potreba za još većim zgrtanjem i posedovanjem. I svi unapred znaju da neće stati.
Možda će budućnost uspeti da odredi onu crvenu liniju bezobrazno velikog bogaćenja do koje je pristojno gaziti. Možda bi u takvoj nekoj budućnosti, raspodela u svetu mogla biti ravnopravnija. Do tada ćemo gledati nas jedne, kako zameramo nama drugima koji “smo” u pohlepi bili uspešniji.
Marketing i njegov razvoj je krenuo paralelnim putem bez ishodišta, na kome je moguće da svoju pohlepu zadovolje i oni koji nisu baš preterano uspešni u zgrtanju. Može se izgledati kao uspešan pohlepnik za veoma pristojne pare. Dostupno je.
I to tako ide beskonačno, osim što se izgleda zaboravlja da je život jedan i konačan.
A prave vrednosti ostaju mnogo duže od pohlepe.
Ili nije tako?
Film Pohlepa (Greed), Erich von Stroheim-a, nastao davne 1925. godine i dalje predstavlja masterpiece u ovoj umetnosti. Intimno ću vam priznati da je na mene ovaj film izvršio toliki uticaj, da sam gledajući ga privilegovano na montažnom stolu u Košutnjaku, shvatio koliko želim da barem jednom u životu napravim film. Naravno, nisam gledao originalnu verziju filma, koju je autor „pohlepno“ izmontirao na 42 rolne filma, što je u minutima negde oko sedam sati filma. Tu verziju je po nekim pričama videlo svega 12 ljudi.
A stari dobri Stroheim, naturalista, precrtao je na film roman McTeague, Frank Norris-a, insistirajući na autentičnom trajanju scena, na autentičnim lokacijama (poslednje scene su snimane u pustinji – Death Valley po neverovatnim vrućinama, tako da su neki ljudi iz ekipe morali da napuste snimanje) i na autentičnim osećanjima koje je sam izazivao kod glumaca.
Ovaj film, odbačen zbog svoje dužine usled nemanja vremena da se posveti pravoj Pohlepi, već onoj koja čeka izvan bioskopa u real life-u, odbačen i usled pohlepe producenata, uspeo je da preživi, okupan svom vrednošću, makar u svojoj skraćenoj verziji (oko 4h).
Takvu pohlepu ja razumem. Onu koja štrči iznad materijalnog i eventualno troši materijalno, pretvarajući ga u večnost i vrednost koja se ničim ne može izmeriti.
Pred vama je sam kraj ovog fantastičnog filma, pred vama smo Mi i naša pohlepa.