Ankica se s mukom secala kuce odakle je potekla. Mozda i zato sto to i nije bila prava kuca, tek nesto nalik strehi, obavijeno limom i kartonima.
Sigurna je da je bilo hladno, oko toga ne moze da pogresi.
I da je bilo strah. Svakog dana strah je bio tu negde okolo, ne vidis ga, al znas da te posmatra, dok se dovoljno nahrani iscekivanjem i strepnjom, i poraste toliko da te pokrije celu, tada samo skoci, stegne i napne svaku zilu, ne bi li bio jaci i odbranio. Kad bi bar moglo u strah da se sakrijes. Umesto sto te odaje izdajnicki, to koliko si mali nemocan i lak plen.
Seca se i bake, pogurene, ali zilave starice, ali samo kao odraz iz pozorista senki.
Ona je volela da joj Ankica peva i onda se jedino smesila, pokazujuci veliki krivi usamljeni zub u ustima. Ucila ju je nekim novim melodijama, koje je ona, iako mala, spretno ponavljala iz prve, prepoznavajuci kako pesma treba da tece iz bakine hrapave izvedbe, dodajuci svoju zvonkost i leprsavost.
Ali to su bili retki trenuci spokoja, iako mahom smisljani da se prevari glad.
Sve drugo je ostalo u nekom kovitlacu, koji joj dok spava huci oko usiju, gurka je po licu i vuce onaj kamen s kojim se jednog jutra probudila tu negde u stomaku, zgenjcivsi sve one zamotuljke u kojima je krila svoju patnju.
A kada se probudi, avet nestane.
Samo je ovde i sada. Nicija!
I tako je od kada je, pre nesto vise od tri godne, pred svoj peti rodjendan, posle batina koje je dobila od stalno pijanog oca, samo zato jer mu se nasla na putu, otisla u nigde.
Onako mala, nekako je znala da ne treba da ostane, da tu nema nicega za nju.
Ni majke, koja je posle cernaestog porodjaja prestala da dise.
Ni brace ni sestara, od onih koji su preziveli i ostali, svi se do jednog nekako snalazili za sebe, nenauceni da drugacije mogu da opstanu.
Baka vise nije ustajala sa pocepane ponjave prebacene preko par dasaka, nije otvarala oci, samo je kratko disala kroz neku skripu i cekala da ode.
Otac je bio dobar samo kada nije bio tu, uz uslov, da je dovoljno vremena proslo od poslednje posete., da se zaleci.
Prvo je samo hodala, hodala, zureci tupo ispred sebe, kao da je sledila neki glas koji je vodio sve dalje.
Nije se okrenula.
…………………
U Srbiji ne postoji volja, da institucije i drustvo pomognu deci kao sto je Ankica, koji su zbog losih okolnosti, eksploatacije, zanemarivanja i zlostavljanja, ne svojom krivicom ostala na ulici prepustena sama sebi.
Potpuno unistenje sistema vrednosti je dovelo do toga da se najugrozenijim kategorijama gradjana nase zemlje u koju spadaju i deca ulice, uskrati pomoc.
Gradska uprava je u Odluci o pravima i uslugama socijalne zastite, ukinula clan 15., po kome je imala mogucnost da pomogne Svratistu za decu, jedinom mestu u kome su mogli da nadju utociste i budu koliko toliko zbrinuta.
Time su prekrsena osnovna prava ove dece, jer i oni kao gradjani ove zemlje imaju prava na socijalnu i deciju zastitu, kao i sva ostala deca.
Srbija je takodje potpisnica Konvencije o pravima dece, u kojoj izmedjuostalog stoji:
2. Države ugovornice se obavezuju da detetu obezbede takvu
zaštitu i brigu koja je neophodna za njegovu dobrobit, uzimajuci
u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonskih staratelja
ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dete i u tom
cilju ce preduzeti sve odgovarajuce zakonodavne i
administrativne mere.
3. Države ugovornice ce obezbediti da se institucije, službe i
ustanove odgovorne za brigu ili zaštitu dece prilagode
standardima koje su utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti
sigurnosti, zdravlja, u pogledu broja i podobnosti osoblja, kao i
strucnog nadzora.
Clan4.
Države ugovornice ce preduzeti sve potrebne zakonodavne,
administrativne i ostale mere za ostvarivanje prava priznatih u
ovoj Konvenciji. U pogledu ekonomskih, socijalnih i kulturnih
prava, države ugovornice ce preduzeti takve mere maksimalno
koristeci svoja raspoloživa sredstva, a gde je to potrebno, u
okviru medjunarodne saradnje
Umesto da drzava poveca i poboljsa brigu i pomoc ovoj, na sve moguce nacine urgozenoj deci, koja zive i rade na ulici, ona je odlucila da budu Nevidljiva, ionako nema ko da ih brani, jer su Nicija.