To je uvek prisutno.
Kao oblak smisla. Malen, skladno oblikovan, za svaki prostor i bez značajnijih uticaja atmosfere.
To je uvek tu. I kada ga ne koristim. Niti osećam.....
Kao radost, i tišina puna znakova interpunkcije.
To je način da se bude, i poznaje.
Beskonačno nabrajanje, kroz koračanje po svim podlogama koje se mogu opisati.
Opisati.
Možda je to reč koju prvu donesemo: O
pisati
Mi koji volimo prisustvo kroz slova. I beline.
Kao našu supstancu.
Koja je uvek tu.
Inspiracija.
U slikama i zvucima.
Bezbroj kombinacija.
Bez kraja....................... stvarnog ili mogućeg...
(Mesto boravka onih koje smo opisali, da u opis smestimo.)
Dan kada se držiš samo za crveni lak na noktima, na primer. Noge uspevaju da spasu glavu. I sve drugo što imaš. Prikazujući crveni lak na noktima, u japankama od srebrnih traka i par kapljica rose iz 18 veka... dijalog, u čekanju: Drugog. Nenametljivi otvarač sećanja na sebe, najboljeg. U svakom trenutku. Jer imaš reči, da ih pitaš šta dalje. Ili šta se upravo bilo.
Pre neki dan sam napravila gibanicu sa kozjim sirom: nisam sigurna da li je to važnije za ovu priču ili za trenutak kada sam je iznela na sto.
Kao kada čitaš Alesandra Barika, i poznati zvuk zraka koji kovitla oblak iznad Okeana, opisuje krug po sobi, unosi sve potrebne mirise, i izdvaja baršunasti Elizevin glas od priča, ostavljajući izvesnim moć povezivanja po spojevima reči, koji su više, mnogo više od onog što im definicija dodeljuje.
Ako volite pivo, pronađite reč koja spaja mirise hmelja sa svih polja na kojima ga gaje, a da ne poremetite bezbrojnost ukusa.
Postoji. Sigurna sam.
Ključna reč – vaša reč – za ovaj napitak. Sve dok je ne pronađete mehurići će biti skoro savršeni.
Ili, naprosto, ČITAJTE.