On je tu bio i mnogo pre no što je došla u kuću. Stajao je u uglu stare gostinske sobe, hladne čak i kad je napolju letnja sparina topila vazduh u titranje jare, miran, sa vodom pod nogama. U toj sobi su se nekada gurali gosti i svečane prilike, a onda kad se zaimalo degradirana je u prostor u kom su bivale kućne babe koje su uspele da prežive supružnika. Odrekavši se dotadašnjeg malo šireg kreveta pravljenog za dvoje, odlazile su kod njega, i bile upornu bitku sa dosadnim muvama koje su više od svega volele svetogrdno mile po njemu i malom, ponegde zarđalom kandilu ispod. Valjda zbog tragova zejtina u kome je povremeno, prema prilici, žmirkao slabašni plamen žiška. Kako su godine bile pre loše nego dobre, zejtin se štedeo, a za svetu potrebu se palila sveća u čiraku stojećem na krivonogom stočiću koji je hrabro glumio oltar.
A svetac je bio kupljen na nekom od seoskih vašara, suviše duguljast i ispošćen čak i za nebeskog stanovnika, odore obojene jeftinom tirkiznom bojom zbog čega je, kad bi ga zrak sunca dohvatio, izgledao previše veselo i neprimerno obučen. Pokušaj zlatnih pervaza je brzo izbledeo, i sve ostale generacije su jedva mogle da naslute da mu je odeća ikada bila ukrašena. Vremenom je nekako ogaravio, potamneo u licu čije su se i inače svedene crte jedva raspoznavale. Davno izbledeli oreol i krunu mu je zakrivao presušeni, prašnjavi, buketić bosiljka vezan trobojnim koncem skinutim sa nekog od retkih dobijenih poštanskih paketa. Zahvaljujući njemu je svetac izgledao kao postarija, izgladnela dodola. Paganskom doživljaju je doprinosilo i babino dodavanje jabuka i dunja na pomenuti, improvizovani, stoni oltar.
Posle, kada je sazidana nova kuća, ona koja konačno nije bila od zemljanih, sušenih cigli, kupljen je i novi svetac. Veći i skuplji. Staklom zaštićen od bestidnih muva koje nisu znale da cene ni ovo bitno porodično ulaganje. Zlato se bogatije caklilo sa njega, more pod nogama mu je bilo plavlje i uzburkanije, a u predelu desnog kolena mu se naslućivala krstarica nabubrelih jedara. Baba ga je gledala sa dužnim poštovanjem, ali se nikada čestito nije navikla na ovog, iako imenom istog, sveca. Suviše je dobrostojeće izgledao za kuću u kojoj je vazda nešto falilo. Sem dece. Njih je, bogu hvala i ocu Nikolaju, bilo puno dvorište. Krstila se pred njim baba, onoliko koliko je verovala da on od nje očekuje, ali mu jabuke crno opegavljene nije prinosila, niti se usudila da mu pored novog, sjajnog čiraka ostavi dlakavu dunju.
Prosto, taj novodošli je nije pamtio devojkom kao onaj stari, garavi svetac. Kao što nije pamtio ni vremena kada nije bilo ni deci da se prinese, a kamoli njemu. Ono vreme kada je u selo, skoro bez muških odraslih glava, ako se ne računaju one prestarele, stigao izmučeni, dronjavi pop. Popadiju nije imao, valjda nije izdržala toliko nemanje, ali je sa sobom doveo sitnež od dece koja su, kako je pola sela tvrdilo, pasla i brstila sve pred sobom. Druga polovina sela je zapanjeno coktala slušajući te žalbe, za sada zaštićena dovoljnom udaljenošću od opsega kretanja »popčića«. Baš tog popa je, tako iznurenog da su mu i kapci nekontrolisano padali preko pogleda tokom razgovora, baba saterala u ćošak crkve i priupitala kud će i kako će sa slavom posnom na te već ispošćene dane. Jadni pop se utapao u memljivi crkveni mrak, krivio glavu kao gušče, treptao ubrzano i babi rekao da šta ima to neka sa svecem podeli i on je čovek, razumeće. Al prvo neka deci da, pa onda onima koji svrate. A žita je i za šaku dovoljno, kakvo je vreme ni za kašiku ga uskoro biti neće. Od tada je baba na slavski sto iznosila šta se imalo, mrsno il posno, vremenima i više nemanju, no imanju, shodno. I nije se bunio svetac, samo što je sve tavniji bivao, al to mu je bilo od godina, tešila se baba. Izgledalo je kao da su jedno drugo razumeli. Naročito kad se radi o ribi za koju su joj govorili da je svetac na slavskoj trpezi očekuje.
E, ta riba je babi vazda bila problem. Čak i veći od one vode na kojoj je svetac stajao, od koje je krajnje suvozemnu babu prosto strava vatala. Ona koja je i najmanju baru gadljivo zaobilazila, nikada nije verovala vodi i sa užasom slušala o kupanju u morima, vodi kojoj se ni kraj ne vidi. Sticajem geografskih okolnosti, baba je rođena u kraju koji je od vode poznavao samo reku, Lepenicu, u prilično malom izdanju. Jeste umela ponekad da naraste i time uostalom samo potvrdi njeno nepoverenje, ali to je bila najveća voda koju je poznavala, a nju je baš ako se mora mogla i peške da pregazi. Bare koje su nicale oko reke, pokrivene smaragdnom žabokrečinom i naseljene horovima žaba, nije ni računala u vodu, to je prosto bila gadost.
Pomenuta reka je služila da vrti vodeničke točkove, da se iz nje zahvata voda za zalivanje i da po njoj krišom bauljaju deca. Ako su u njoj i živele ribe, biće da su bile suviše vešte, retko ko je ikada uspeo koju i da vidi, a kamoli ulovi. Sve što su deca uspevala iz reke da izvade, zapravo sa njenih obala, su bile školjke i rakovi. A to baba nije računala u jestive sorte, to ili nije imalo oči ili je imalo previše nogu, ukratko – pogan.
Doduše, bilo je onih koji su odlazili dalje, do Morave, ali i to je bilo više zbog donošenja kamenja za pritiskanje kupusa, onog koje se ne kruni ili protivpravnog dovlačenja peska, nego zbog ribe. Tek kasnije, kad su oba rata prošla, počele su na pijacama da se pojavljuju ribe. Veliki, pregojeni, masni šarani, negde utovljeni, uzgajeni. Da ne bi zaostali za selom, i članovi naše porodice su počeli da ih kupuju. Par dana pred slavu. Do tada su ih stavljali u korita iz kojih je pljuskala repom ribljim izbacivana voda. Tada je mogla da se vidi baba koja nepoverljivo, pažljivo, prilazi zarobljenoj ribi i gleda je satima, čudeći se tom mutavom stvoru nepredvidljivih kretnji i nesuvislog pogleda. Odbijala bi, jedva primetnim odmahom glave, i da jede već pripremljenog šarana, onda kada je najmanje ličio ribu, gadljivo mršteći nos na nepoznati miris muljevite vode koji ni jedno prženje nije moglo od nje da sakrije.
Posle je familija odlučila da slavu preseli na letnju verziju istog sveca. Iz praktičnih razloga, više je toga moglo da se sakupi i spremi, ponudi gostima. Uprkos tome, baba je dalje svom čađavom svecu, na njegov zimski dan, prinosila prekršteno žito, palila kandilo i sveću pod njim, stavljala malo manje zimskim truležom izjedenu jabuku.
Dugo posle toga, kad se već odavno sa guberom prekrivenog kreveta preselila na malo, badnjevačko groblje, svetac je i dalje stajao u svom zaboravljenom ćošku. Pod njim je spavala nova baba, ona koju je donedavno cela porodica zvala mladom, uprkos njenim brojnim godinama. I tek kad ni nje više nije bilo, kad su nestale kvrgave jabuke, a svetac se skoro više nije ni raspoznavao od vremenske tmine koja ga je pojela, soba je ispražnjena. Donet je noviji nameštaj, zid se zabeleo snežno, čak ni trag okvira stare ikone nije ostao.
Sumnjam da su ga bacili, makar sujeverja radi. Verovatno je negde u ambaru, zatrpan stvarima kojima se čeka nova namena ili dolaženje onih koji za njih ni sećanjem vezani nisu. I dok nova ikona časno broji svoje slave, onaj stari svetac čeka zimu, svoj dan, bez kandila, čiraka. Bez smežuranih jabuka i dunja oporog, oštrog mirisa. Sveti Nikola zimski.