Dani su sačinjeni od sati, minuta, sekundi, mislio je dok je Coregom prčvršćivao zubnu protezu. Nasmejao se, nisam otkrio toplu vodu ili rupu na saksiji. A godine? Meseci, nedelje, pa opet dani, ma dosta s tim! Očajnički je čeznuo za kafom! Pristavio je električnu džezvu i kada je voda provrela, sipao je dve kašičice kafe, voleo je da prva jutarnja bude jaka. Izašao je na terasu, poneo kafu i cigarete, zavalio se u stolicu, prethodno je stavio jastuče da bi mu bilo udobno. Zapalio je cigaretu ali nije uvukao dim pre nego što je otpio gutljaj kafe. Navika? Pogledao je nebo, bilo je bez oblačka, jutarnje sunce mu je prijalo. Uživao je opušten uz kafu i cigarete. Iz polusna ga je trglo zvono na vratima! Ko bi to mogao biti, zapitao se, ne pamtim da je zvonilo, koliko, nekoliko godina. Otišao je do vrata, pogledao kroz špijunku, nepoznata žena kao slama žute kose i mladić. Otvorio je vrata. Mi smo iz, nije zapamtio, pre svega nije razumeo, naziv firme, nudimo vama i vašoj porodici... Nemam porodicu, sam sam... Svejedno, kreštala je žena dok se mladić stidljivo smeškao, potrebno je da dođete tu i tu u to i to vreme, održaće se predavanje a onda ćete dobiti vaučer za pregled sa popustom... Hvala vam, rekao je, nisam zainteresovan. Zatvorio im je vrata pred nosom i čuo je ženu kako ga psuje dok ju je mladić smirivao. Vratio se na terasu, seo, promeškoljio se da nađe najbolji položaj i zapalio cigaretu. Ostao mu je još gutljaj kafe. Sam sam, ponovio je u sebi.
Odlučio je da se obuče i izađe u grad. Sešće negde i popiće još jednu kafu. Nije imao na umu ni jedan kafić, sešću tamo gde mi se prvo dopadne. Obukao je sivo zelene bermude sa velikim džepovima sa strane, crnu majcu i na noge bordo starke. Mnogi mi zameraju i gledaju me sa čuđenjem kako se oblačim, pomislio je, smatraju da nije primereno mojim godinama. Zar takvima trebam da polažem račune, oblačim se kako mi odgovara, hoću da se osećam komotno i prijatno a za mišljenje drugih me baš zabole, nasmejao se na glas. Seo je u baštu Kolarca i odmah mu je prišao stariji konobar. Šta je po volji dragi gospodine, rekao je sa osmehom na licu. Nasmešio se. Dajte mi mi jednu tursku kafu... znam da je odavno zovete domaća, bez šećera. Gospodin će odmah biti uslužen, okrenuo se na petama i ušao unutra. Izvadio je cigarete i upaljač iz levog spoljnjeg džepa i stavio ih na sto. Zavalio se u udobnu stolicu sa jastučićima i počeo da gleda prolaznike sa obe strane bašte. Buljuci prelepih devojaka, dugonogih, sa lepim guzama, divnim nosićima i usnama, smejući se i veselo razgovarajući, išle su u oba pravca. Zdrave, vesele i srećne bile, pomislio je u sebi. Onda je naišla grupa, nije video vodiča, japanskih turista koji su snimali sve oko sebe.
Kad je popio kafu, to je potrajalo jer mu se nije žurilo i bilo mu je prijatno, pozvao je konobara, platio, srdačno se pozdravio s njim i krenuo Knez Mihailovom. Nije mu se vraćalo kući, odlučio je da ruča u gradu. Kad je u Brankovini seo za sto, konobarica ga je pozdravili i rekla: Teleća glava u škembetu? Ali, zaustio je... da bude vrela, nasmejala se konobarica. Slatko je pojeo klopu iz glinenog đuvečeta, bila je i dalje odlična. Platio je je, pohvalio je jelo, izašao i uputio se prema Kalemegdanu. Godinama nisam ovuda prošetao... pomislio je koračajući polako, nogu pred nogu. Prošao je pored spomenka Francuskoj, produžio kroz tunel i skrenuo levo ka Stambol kapiji. Setio se detinjstva i mnogih poseta Kalemegdanu. U detinjstvu je stanovao u Francuskoj ulici pa je često predveče sa roditeljima odlazio na Kalemegdan, oni bi seli na klupu, jednu od mnogih poređanih u krug oko fontane u čijem središtu se nalazi skulptura Ribar, čovek koji davi zmiju, Simeona Roksandića. Tada je Kalemegdan bio prepun ljudi svih generacija, dece. Ljudi su se družili, pričali, šalili se, deca su trčala tamo amo samo je on bio sam. Ni njegovi roditelji nisu bili druželjubivi. Sedeli su ćutke jedno pored drugog, ne seća ni da su u kući progovorili više od jedne ili dve rečenice dnevno. Nisu imali prijatelje, ljubazno su pozdravljali komšije i to je bilo to. On je šetao oko fontane laganim korakom, odbijao je da se pridruži deci koja su ga ponekad zvala da se igraju. Kada je pošao u školu, sa svojim parom u klupi nije razgovarao, odgovarao je kratko na njegova pitanja. Bio je dobar đak, sve mu je išlo lako, skoro da nije učio kod kuće, pažljivo je slušao ućiteljicu i pamtio. Bio je odličan i u gimnaziji. Nije imao prijatelje. Uvek je bio sam. Kada je diplomirao Ekonomiju i zaposlio se, umrli su mu roditelji, u roku od mesec dana, prvo otac a onda majka. Nasledio je trosoban stan u Dositejevoj gde su se preselili posle njegove mature. Imao je sa unutrašnje strane poveću verandu na kojoj je voleo da pije kafu, čita ili samo da sedi, dok mu je pogled hvatao deliće Dunava vidljive između zgrada.
Prošao je kroz Stambol kapiju i polusvesno se uputio ka Pobedniku. Naišavši na slobodnu klupu iznad Barutane, seo je, prekstio nogu preko noge: Zverao je oko sebe, nije bilo mnogo ljudi. Izvadio je cigarete i zapalio. Prisetio se dana iz detinjstva kada je posle škole sam dolazio na Kalemegdan. Sećao se uživanja pri pogledu na ušće Save u Dunav i Veliko ratno ostrvo. Od obale Save pa unedogled pružala se ogromna peščana pustinja, samo je od, danas zvanog Starog mosta, prema ušću bila gradska plaža sa kućom u kojoj su se nalazile kabine za presvlačenje. Tu je radila njegova najstarija tetka, izdavala je ključeve od kabina i naplaćivala. Nije je voleo i uvek bi gledao da izbegne susret sa njom. Gledajući Veliko ratno ostrvo setio se jednog tragičnog događaja. Imao je šest godina, bila je 1952 godina, u poseti im je bila jedna mamina rođaka koja je živela u Zemunu. Ona je bila jedna od retkih osoba sa kojima je njegova majka održavala vezu. Bila je lepa visoka plavuša, dugih nogu na kojima je nosila crvene cipele sa visokim štiklama, vrlo neuobičajeno za to doba ali ona nije hajala za tuđe mišljenje. On se igrao sam ispred zgrade kada je majka izašla sa njom da je isprati. Neću da idem preko mosta, mogu da polomim štikle, rekla je rođaka, ići ću brodom. Tada je iz pristaništa saobraćao za Zemun brod sa onim velikim točkovima sa strane. Poljubile su se i ona je otišla. Ubacivao je kliker u zemljanu rupicu, sunce je iznenada nestalo, u sred podneva spustio se mrkli mrak. Pogledao je nebo, bilo je tamno plavo skoro crno, vetar je zafijukao, velika zrna grada su počela da padaju. Utrčao je u ulaz. Bilo je jezivo! Drhtao je od straha. A onda posle kratkog vremena, sunce je opet zasjalo, zemlja i asfalt su počeli da se suše. U međuvremenu majka je strčala niz stepenice i odvukla ga u stan. Nisu imali radio ali su posle nekoliko sati od uzbušenih komšija i ljudi na ulici koji su trčali ka Ušću, saznali da je brod Niš u kojem je bila i mamina rođaka, potonuo kod Velikog ratnog ostrva. Sutra su roditelji u Politici pročitali da je bilo preko 100 žrtava a u brodu koji su izvadili, našli su još 55 tela. Mamina rođaka nije preživela.
Već je padao sumrak, nije mu se išlo kući, dan je još bio topao, ispružio se po klupi, stavio ruke pod glavu i zagledao se u sve tamnije nebo. Kada su počele da se pojavljuju prve zvezde, osetio je nagao i težak bol u grudima, leva ruka je počela da mu trne. Iz džepa je izvadio nitro glicerin u spreju od koga se nije odvajao, podigao jezik i prsnuo dva puta ispod jezika. Očekivao je da bol postepeno nestane ali ne! Bol se pojačavao, gubio je dah, nije mogao ni da udahne ni da izdahne. Nije bio u panici, nije želeo da ikoga zove u pomoć. Dakle to je to, pomislio je. Prekrstio je ruke na stomaku i uperio pogled u noćno nebo.
Sutra ujutro, pronašli su ga čistači, prvo su ga drmali, mislili su da spava a onda su shvatili da je mrtav. Na licu mu se video osmeh zadovoljstva.