Sam, potpuno sam u svojoj pustinji. Oko njega u nedogled. SAM! Da li hoda, korača? Ne zna. Da li razmišlja? Da. O čemu? Ne zna. Misli se kovitlaju bez konca i kraja, nepovezane, nijedna se ne zadržava ni delić sekunde, odlaze ne zaustavljajući se, samo odlepršaju i kao da ih nije ni bilo. Već ga zatrpavaju nove, nove, nove ali i one traju tek tren. Bacio je pogled metar, dva ispred sebe. NIŠTA. Nema peska, nema ničega, pustoš dokle god oko dopire na svih dvesta sedamdeset strana. Počinje da shvata, nije on u pustinji, pustinja je u njemu! Uz ogroman napor volje uspeo je da zadrži jednu misao. Bila je to rečenica Blez Paskala: Poželeo sam da zabeležim jednu misao ali mi je ona pobegla. Sada zapisujem da mi je pobegla.
Dakle, razmišljao je, moja pustinja i nije tako pusta, samo na izgled. Misli koje se kovitlaju, prepliću, umršuju, razvlače, sudaraju se međusobno, to sam ja, ja sam ta pustinja!
Onda iznenada, misli su zamenjene slikama! Smenjivale su se jedna za dugom brzinom munje, nije uspevao da vidi makar jednu jedinu. Polako je počeo da shvata kako su se slike smenjivale iako stravičnom brzinom, da su to slike njega od rođenja do sada, slike njegovih roditelja i predaka, slike uzdizanja i propasti velikih carstava, slike nastanka sunčevog sistema, sve do Velikog Praska! ALEF! Sinulo mu je u glavi, Borhesov Alef. Slike su i dalje letele do beskraja ali je on uspeo da pomisli: U Alefu se sve događalo istovremeno ali je posmatrač mogao da podrobno prouči svaki događaj. Ove njegove slike su se smenjivale svakih stotih delova sekunde. Posle Velikog Praska, sve je nestalo! Zavladala je neprozirna tama, nije osećao tlo pod nogama, lebdeo je! Pustinja, sve je u meni od iskona, zaključio je.
Onda mu je pao na pamet Herman Hese koji na početku Demijana, piše: Život svakog čoveka je put ka samome sebi.............Mi možemo razumeti jedan dugog ali svako od nas može protumačiti samo sebe samog.
Moram istražiti samoga sebe. Neće biti lako, možda i nemoguće ali vredi pokušati.