
O Kosti Bunusecu ne bih zeleo (iskreno i umeo) da pisem biografski. Emotivno je nesto sto mi je puno blize. Jednostavno sam ga voleo.
Moj prvi "susret" sa Kostom je bio u filmu "Decko koji obecava" u kome je predstavljao nesto sto je za klinca iz provincije bio dozivljaj kao kada je neko iz Beograda gledao na Endia Worhola i njegovu "fabriku".
Visoko, nedostizno, perverzno, sadrzajno, misticno.
Postoje ljudi koji se nisu nikada trudili da odu u svet, vec da svet dovedu kod nas. Oni se nisu stideli sebe i svojih ideja vec su zasukanih rukava stvarali umetnost.
Gospodine Bunusevac, uz oboreno svetlo lampe u jednom suturenu, negde daleko u svetu ja mislim na Vas. Mislim o tome kako ste bili divni, inspirativni, hrabri i avangardni.
Moja jedina zelja je da ovaj elektronsko otkucani tekst ostane na fluoroscentnoj beloj podlozi kao cedulja na kartonu od cigareta, duboko zavucen u malom dzepu od farmerki.
I da podseca na Vas.