U nedelju Jelenko se nije vratio kući. Tražili su ga svuda. Zvali su sve koji ga poznaju. Jednostavno, kao da je u zemlju propao. Našli su ga kako spava pored reke. Štap je bio zabačen, struna opuštena. Iza uha mu je bio žuti maslačak, a u ustima slamčica.
- Uplašio si nas, Jelenko. Svuda te tražimo.
- Ma hajde. Ja sam se malo uspavao, a vi odmah paničite.
- Hajde, idemo!
- Gde?
- Pa kući, Jelenko!
- Idite vi. Ja ću vas stići malo kasnije.
Onda je nakrivio svoj izlizani slamnati šešir i ponovo zaspao. Sanjao je velika vodena prostranstva i ogromne prekookeanske brodove koji prolaze kroz neke duge i široke morske moreuze nalik na Bosfor.
Sunce je polako zalazilo, ali on nije marao. Uživao je u svom snu. Njegove misli bile su daleko od mesta gde se nalazio. Toplo letnje sunce se odsijavalo u vodi i bacalo mu zlatnu senku na jednu polovinu lica. Vodene bube su veselo kružile iznad vode, a u daljini se čuo zvuk usne harmonike.