Sanjam noćas da hodam Kosančićevim Vencem. Leto je, a ulice su nekako šire, a sve me podseća na Pariz pedesetih godina. U jednom trenutku čujem zvuk i vidim grupu ljudi koja mi se približava. Na čelu te čudne kolone je Boris Miljković. Uvek karizmatičan i renesansan, u zanosu priča svoju priču dok ga okružuju mladi ljudi, studenti nekog od ovih umetničkih fakulteta.
Polako im se priključujem, ali Boris nekako primećuje moju prisutnost i započinje razgovor sa mnom. Priča, a lice mu se menja kao one japanske maske, ali uspevam da ga pratim. U jednom trenutku ga gledam odozdole i Boris izgleda kao da je visok tri metra. Onda ustajem i shvatam da smo na istoj visini.
Šetamo Pop Lukinom, a on i dalje neprestano priča, a ja ga zaneseno slušam. Ulazimo u jednu veoma malu starinarnicu u kojoj se nalaze razne drangulije, a baš tu, sa leve strane na nekom stoliću, nalazi se prazna boca Bordoa iz 1867. godine. Pomišljam zašto nije izložena neka naša vinska boca, nego baš ta francuska.
Sledeca scena je da se odnekud, sa nekakve uzbrdice pojavljuje auto, baš onaj iz filma "Maratonci trče počasni krug", natovaren nekim otpadom. Čovek ga parkira, a Boris želi da se slikamo pored auta. Dok nameštam aparat, kadar se menja i umesto Borisa vidim Jovu Radovanovića kako sedi pored svoje stare kabriolet "Bube". Na kraju se ipak vraća kadar sa Borisom, ali u tom trenutku čovek upali auto i pobegne mi iz kadra.
Na kraju sna, Boris i ja izlazimo sa Kosančićevog Venca, a on mi daje nekoliko životnih saveta i kritikuje me zbog nekih mojih osobina koje i meni smetaju.
Samog kraja sna ne sećam se, ali znam da sam u nekom trenutku tiho plakao od sreće.