Oslobođenje od bušizma

Karizmatičnost i relativna mladost Baracka Obame samo su neki od razloga za oduševljenje kojim je liberalna Amerika dočekala njegovu pobjedu. Zabrinutost zbog ekonomske i financijske krize također je imala utjecaja. Pažljiva analiza trendova podrške njegovoj kandidaturi pokazuje, naime, da je on učvrstio svoju premoć upravo u trenutku kad je javnost bila najviše zabrinuta zbog ekonomske (a time i svake druge) budućnosti Sjedinjenih Država. Treći je mogući razlog - osjećaj da se radi o "historijskom", a ne "običnom" izboru. Demokratski je kandidat probudio volju za glas(ov)anjem kod mnogih, koji ranije nisu glasali, jer jednostavno nisu vidjeli nikakvu značajnu razliku među ponuđenim opcijama. On je, barem u simboličkom smislu, predstavljao neku novu, drugu, dotad politički skoro pa nepostojeću Ameriku. Radi se, dijelom, o iluziji. Barack Obama nije običan "crni Amerikanac": ne zato što je polu-bijel (što se u kampanji isticalo podsjećanjem na njegovu bijelu baku), nego prije svega zato što pripada višoj klasi, eliti. Njegova se pobjeda nikako ne može tumačiti kao znak da je u Americi (kao što je on rekao) "sve moguće". I dalje postoje značajna klasna, politička i ideološka organičenja. Barack Obama ima pravo kad kaže "yes, we can", ali - samo ako pritom ne misli na svakog "tipičnog ne-bijelca", ili na svakog "tipičnog bijelca". They still can't. No, to nije nikakva specifičnost Amerike, nego se događa i drugdje - negdje u manjoj a negdje u većoj mjeri nego u Americi.

No, bila to iluzija ili ne, činjenica je da je kandidat Obama probudio mnoge Amerikance koji sebe inače nisu vidjeli kao "politička bića". Jednim dijelom, to je zbog njegove neobičnosti i boje kože. No, drugim - čini mi se većim - dijelom, to je posljedica želje mnogih Amerikanaca da se napokon oslobode "bušizma", političke doktrine i praktične politike koju je simbolizirao George W. Bush. Ta je politika bila katastrofalna za američke političke i ekonomske interese. Kad jednog dana budu pisali njegovu političku biografiju, biografi će imati težak posao da pronađu neki uspjeh, ili neki dugoročan (a pozitivan) trag kojeg je iza sebe ostavila osmogodišnja vladavina Georga Busha Mladjeg.

Nasuprot tome, neuspjesi su bili brojni. Sa stanovišta real-politike, u Bushovo je doba Amerika prestala biti svjetski hegemon, odnosno jedina globalna supersila. Ruska intervencija u Gruziji - protiv koje Amerika jednostavno nije mogla ništa - pokazala je da Bushova Amerika nije više onako moćna kao što je bila Clintonova. Kineska Olimpijada skrenula je pozornost na sjaj (skrivajući bijedu) kineske "alternative". Europska Unija - veća i snažnija nego što je bila prije osam godina - i njena valuta (euro), također su postale ozbiljan globalni faktor. U Latinskoj Americi, glavni američki kritičar - Hugo Chavez - o(p)stao je na vlasti. Iz američko-iračkog rata, Iran je izašao kao pobjednik (za sada). Bin Laden je i dalje na slobodi. Irak je postao crna rupa američke politike, i - nažalost - "kraj puta" za mnoge Amerikance. Posljednje (ali ne najmanje važno), Amerika je u Bushovo doba ostala bez nekih od svojih glavnih saveznika, čak i onih na koje je ranije uvijek mogla računati.

Bush je vladao Amerikom u relativno teškom razdoblju za tu zemlju. Teroristički napad na Sjedinjene Države, 11. rujna 2001., pokazao je da ni najveća svjetska sila ipak nije sasvim sigurna, te da je i ona ranjiva. Kao žrtva tog napada, Amerika je tada imala jedinstvenu priliku da oko sebe okupi demokratske zemlje svijeta, te da formira nove institucije koje bi se zajednički suprotstavile nasilju i ekstremizmu. Taj je događaj - za Ameriku, ali i sav demokratski svijet, doista traumatičan - Washington mogao protumačiti kao dokaz da nacionalna suverenost zapravo više ne znači mnogo, te da se čak i najveća svjetska sila mora osloniti na međunarodne organizacije i multilateralna partnerstva, ako želi obezbediti sigurnost i prosperitet za svoje građane. No, umjesto da formira takvu mrežu, Sjedinjene Države su odlučile djelovati jednostrano, ignorirajući čak i savjete nekadašnjih bliskih saveznika u okviru NATO-a. Glavni razlog tome je u pokušaju manipulacije događajima od 11. rujna, odnosno njihovom iskorištavanju za napad na Irak.

Rat protiv Iraka - koji je, teško se oteti tom dojmu, bio Bushova obiteljska stvar - pretvorio se u potpunu katastrofu. Zbog njega je Amerika praktički paralizirala NATO iznutra, pa je umjesto njega formirala fantomsku „koaliciju dragovoljnih". Zbog rata u Iraku, Amerika je izgubila podršku svojih glavnih demokratskih saveznika u Europi - Francuske i Njemačke. Bliskost s Britanijom također je dovedena u pitanje nakon silaska Tonya Blaira s vlasti u toj zemlji. Uz to, ona je izgubila simpatije mnogih u svijetu, a time i oslabila snagu liberalno-demokratskih trendova, organizacija i politika.

Ne samo da je taj rat Ameriku stajao ugleda i novca (Joseph Stiglitz kaže da je dosad potrošeno oko tri tisuće milijardi dolara), nego je američke građane stajao i određenih (ranije izborenih) prava i sloboda. Umjesto mitskog Kipa Slobodi, Ameriku je u Bushovo doba sve više simbolizirao neregulirani i potpuno izvansistemski „zatvor" (a zapravo internacijski logor) Guantanamo. Izvan Amerike, Busheva se politika oslanjala i na pomoć nedemokratskih režima, ako su oni bili spremni surađivati. Umjesto promocije ljudskih prava, vraćena je praksa utilitarnog korištenja „svih sredstava" da bi se zaštitila „nacionalna sigurnost". To je brinulo one demokratske, liberalne Amerikance koji su s vremenom počeli osjećati da su „zarobljenici" ideologije straha i retorike „apokalipse" i u svojoj vlastitoj zemlji.

U drugim zemljama, pa i u onima koje su kulturalno, politički i ideološki bliske Americi, npr. u Velikoj Britaniji, to je ojačalo anti-amerikanizam. Da se razumijemo: anti-amerikanizam je oduvijek postojao, a u određenim dijelovima svijeta nije ga bilo moguće ni eliminirati, ni smanjiti. On nije bio samo reakcija na rat u Iraku. No, karakter antiamerikanizma je promijenjen. Prije Busha, antiamerikanizam je bio antiliberalizam. Tradicionalno, anti-amerikanisti su bili oni koji su u svojim zemljama promovirali ili marksističke revolucije, ili teokraciju i ultrakonzervativizam. No, nakon Iraka i Guantanama, anti-amerikanizam više nije ograničen samo na antiliberalne snage. Upravo obratno, u znak protesta protiv antiliberalne politike koju je u Americi promovirao George Bush, mnogi liberali, zagovornici politike ljudskih prava i humanisti - postali su „anti-amerikanisti", a zapravo „anti-bušisti". I u samoj Americi bilo je teže nego ranije biti „patriot", pa se suzdržati od kritiziranja predsjednika - tog simbola američkog jedinstva. Mnogi su se liberali u Americi osjećali kao u nekom nevidljivom a opet sveprisutnom „političkom Guantanamu". Taj je osjećaj najizravnije artikulirao Gore Vidal, koji je za Busha rekao da „razmišlja na totalitaran način".

Liberalna je Amerika zato pobjedu Baracka Obame dočekala kao neku vrstu oslobođenja iz stanja koje nije bilo u duhu američke ideologije, koja se (barem tako o sebi izjavljuje) temelji na načelu individualne slobode. Liberali su je dočekali kao radikalni odgovor na radikalnu politiku. Zato je upravo senator koji je bio „najliberalniji" - a ne neki „umjereni" (sa sredine političkog spektra) - imao tako velike šanse. George Bush nije okupirao samo Irak - on je svojom politikom ultrakonzervativizma i ekspanzionizma prema van, uz istodobno ograničavanje sloboda unutar zemlje - „okupirao" i svoju vlastitu zemlju, liberalnu Ameriku. Euforija kojom je dočekana pobjeda Baracka Obame u samoj Americi, pokazuje da liberalni Amerikanci (naročito pripadnici manjina, mlađi, obrazovaniji i urbaniji) tu pobjedu vide kao oslobođenje od bušizma.

Malo je bilo važno to što Obama, zapravo, nije do kraja objasnio kakvu će politiku voditi. Najvažnija je bila najava da će ta politika biti potpuno različita od Bushove. Obamina najava da će se povući iz Iraka i zatvoriti Guantanamo, te da će obnoviti pokidane veze s demokratskim saveznicima - bila je dovoljna. Njegov prvi mandat bit će, dakle, potrošen na demontažu bušizma. O tome koliko će u tome uspjeti zavisi njegov uspjeh na izborima 2012, ali i pozicija Amerike u suvremenom svijetu.