Neki dan sam naletela na jednu dobru stvar, na članak u kom se pominje Adrienne Monnier, i njena knjižara otvorena u nevreme Prvog svetskog rata, usred Pariza. Smatram da je to lepa i dobra priča, iz više razloga, i da lepe priče treba pričati, posebno zbog mladih, kojima danas skoro niko, pa čak ni roditelji, ne pričaju dobre priče, jer za to obično nemaju vremena.
Dakle, htela sam da ispričam nešto o mogućnostima izbora, i volji da izabereš, kad si bedan i gladan, i kad ti vihori rata, odnesu skoro sve. O nekim osnovnim stvarima. Da stvoriš nešto sopstvenim rukama i voljom, da rušiš predrasude i boriš se s njima. Hvala Ivana!
Kad je 1915. god. otvorila tu svoju knjižaru, "La Maison des Amis des Livres", Adrienne Monnier, bila je jedna od prvih žena u Francuskoj koja je odlučila da pokrene ovaj posao i otvori svoju knjižaru potpuno sama. Obično su žene tada, ako su bile u poslu, pomagale u porodičnom biznisu, ili su ostavši udovice, nastavljale muževljev posao. Bilo je potpuno neobično u Francuskoj u to doba da jedna žena potpuno samostalno i nezavisno pokrene posao knjižara. Radeći kao učiteljica i voleći književnost, kao da je bila predodređena za taj posao. Veoma ograničenih finansijskih moći, uz malu pomoć prijateljice Suzanne Bonnierre, otvorila je sjajnu knjižaru, baš kad je potreba za knjigom u Parizu bila velika, jer su mnoge knjižare bile zatvorene, zbog odlaska njihovih vlasnika u rat. Imala je uspeha u vođenju posla, a njena knjižara je bila na dobrom glasu, tako da su mnoge žene htele da je slede u tome.
Jednoj takvoj pomogao je savet Adrienne. Bila je to Amerikanka Sylvia Beach. Otvorila je knjižaru sa izdanjima na engleskom jeziku, u blizini "La Maison-a", u V arondismanu, Latinski kvart, leva obala... pod imenom Shakespeare and Company. Prepoznale su se u tom poslu i u naklonosti koju su osetile jedna prema drugoj. Bile su dobre domaćice čitavoj plejadi pisaca iz redova "lost generation". Bili su to W. Whitman, E. Hamingway, Ezra Pound, S. Fitzgerald i dr. Adrienne je uskoro pokrenula i časopis o književnosti u kom je objavljivala mnoge engleske pisce, za koje se još nije čulo u Francuskoj. Objavila je tako T.S. Eliota i približila ga je francuskoj javnosti, a sa S. Beach, objavila je i izdanje Joyce-ovog Ulysses-a kad je bilo zabranjeno njegovo izdavanje u Engleskoj i Americi. On joj na žalost nije dobro vratio. Kad je postao popularan, prešao je kod drugog izdavača, i ostavio je u dugovima.
Beach & Joyce
Na žalost, morala je da prekine sa izdavanjem časopisa, jer više nije mogla finansijski da izdrži.
Kad je Sylvia Beach zatvorila svoju knjižaru za vreme nemačke okupacije, u WW2, Adrienne je i dalje radila. Deset godina posle rata nastavila je kao esejista, prevodilac i knjižar. Nakon dijagnoze teške bolesti, u kojoj je imala slušne smetnje i priviđenja, izvršila je samoubistvo, predozirajući se pilulama za spavanje.
Možda će neko reći da ovo nisu vremena za ovakve priče, pobogu, danas svi imaju neka preča posla, a ne znam ni da li ima knjižara ovoga tipa. Ja isčekujem otvaranje jedne takve, za druženje i razgovor, i pisaca i čitalaca, u Novom Sadu...svakodnevno prolazim tuda, i po mobilijaru naslućujem zamisao vlasnika. Želim da mu se posreći.