Video sa naj-isečcima iz Pjongjanga.
Lajkujte (na Jutjubetu, ne ovde), zapratite me ako do sada niste (klik na Subscribe), jer vas ne košta ništa, a meni će doneti parice u perspektivi :)
Ima i prevod na srpski, samo da napomenem. :)
A u veoma bliskoj budućnosti sledi mnooogo toga zanimljivog, naravno, materijal će biti kvalitetniji, jer ovo su ipak rani radovi...
*
Smeštaj u Ringo's Foyer Guest house rezervisala sam preko jednog sajta. Bio je najjeftiniji u Melaki, sa cenom od 5$ za krevet u zajedničkoj sobi. Rezervisala sam za četiri dana, smatrajući da je to dovoljno za obilazak Melake - grada koji su svi hvalili kao biser zapadne obale Malezije.
Iako Melaka nije ni približno velika ni razuđena kao KL, trebalo mi je više od dva sata da nađem svoj hostel. Ima neke nelogičnosti u načinu na koji Maležani projektuju i označavaju svoje puteve, zaobilaznice, podvožnjake. Razgovor sa mnogim zapadnim cikloputnicima uverio me je da nisam jedina koja se obavezno gubi u svakom maležanskom gradu. Naprosto, imaju drugačiju logiku koja je nama neshvatljiva.
Kako je sve počelo i kako se razvijalo
Moj prvi bicikl za putovanje bio je poklon od prijatelja, Aleksandra Erskog, koji u Šapcu ima svoju malu prodavnicu i servis dvotočkaša. Poklonu se u zube ne gleda, ali iz raznih razloga valja napomenuti da je to bio jedan prastari (“86-o godište) brdski bicikl, dobrog proizvođača – italijanske Botecchie – izdržljiv kao kljusina. Što je i dokazao, prešavši 33000 km, izvukavši me na himalajski vrh Thorung La, na 5416 mnv, i prekotrljavši se kroz 1000 km dugačku
Otkad sam zastala na Baliju, ne oglašavam se na blogu pa dobijam dosta poruka u kojima me ljudi pitaju kako sam. „Super!", uvek otpišem. Nekako me sramota da se žalim sa rajskog ostrva. Koliko će njih ikada stići ovde.
Ali kao i uvek, istina je za nijansu-dve drugačija....
*
- Imam pacova u krovu sobe - kažem vlasniku hostela u kome sam odsela.
Skituljko na plaži
Po principu verovatnoće, bilo je samo pitanje vremena kada će nam se desiti da nas neko pokrade. Jer, kada spavaš na otvorenom i sve što ti treba za život nosiš u četiri plus torbe, pre ili kasnije neminovno je da budeš žrtva nečijih dugih prstiju.
A pomenuta “plus” torba je za cikloturistu zapravo najbitnija. To je ona ručna torbica koja se montira na volan bicikla i nikada se ne ostavlja na njemu, makar se od svog dvotočkaša udaljavali samo par koraka.
Češmir
1. februar
U Češmiru je vetar neuporedivo slabiji, a sija i sunce, pa nam se vreme čini gotovo prolećnim iako je svega sedam stepeni. Raskravljeni, obilazimo češmirski zamak i arheološki muzej. Brbljivi vodič, pravi Turčin i izgledom i po tome što se obraća isključivo Brajanu dok mene potpuno ignoriše, više je raspoložen da mog saputnika podučava turskom jeziku nego da nam ispriča nešto o češmirskoj istoriji. Srećom, tu su štampani vodiči a i objašnjenja uz muzejske eksponate veoma su iscrpna.
2-10. maj
Dan prvi
Napuštamo Poti rano ujutru. Vozimo prema Zugurdiju, poslednjem gradu na našoj ruti, posle kojeg se, sudeći prema mapi, možemo nadati samo selima. A ko zna šta u njima ima, odnosno nema. Zato je bolje da se mi oprskrbimo hranom za dva-tri dana, a dotle ćemo, valjda, dopedalati do Mestije, prestonice Svanetija.
18-23. jun 2012.
Već četvrti dan sedim u hostelu Romantik u Tbilisiju. Zajednička soba 5 evra, a u cenu su uračunate večera i neograničene količine kafe i čaja, a uveče i gruzijskog vina. Od ostalih civilizacijskih tekovina, tu su wifi, veš-mašina, topla voda. Jedino što je ceo hotel u "podzemlju", u suterenu ukopanom nekoliko metara, zbog čega nema prozora pa je pomalo zagušljivo. No, kad su ciklotuuristi i bekpekeri bili zahtevni.
U tom komforu sam silom prilika, dok čekam da mi stigne iranska viza. Došla sam u petak s Tbilisijskog mora, jer mi je prošlog puta, a to je bilo deset dana ranije, službenik u iranskoj ambasadi rekao da će do petka sigurno biti gotova. Isto to rekao mi je sedam dana ranije, samo što je tada bila u pitanju sreda.
Dan petnaesti, 20. oktobar
*
Kako se spuštam od Muktinaha, tako i cene padaju, pa sam dan uoči dolaska u Tatopani ručala za svega dva dolara, što je bilo gde na planini nezamislivo -- toliko tamo košta kafa. Sasvim neočekivano, ta silazna linija cena zaustavlja se u Tatopaniju i ponovo vrtoglavo skače do možda najviše tačke na cenovnom grafikonu cele Anapurna rute. Iako sam odabrala sasvim običan hostel, najjeftinija porudžbina u meniju iznosi čak šest dolara.
Kusam moj mo-mo s povrćem, a svaki zalogaj mi zastaje u grlu. Gledam prepune porcije drugih turista i razmišljam o tome koliko se, u finansijskom smislu, razlikuju kratka putovanja od dugih. Budžet kojim raspolažem svakog meseca uklapa se u srednji prosek budžeta putnika dugoprugaša ali ove cene na Anapurni su za mene previsoke.