Ima noci kad sam sam. Kad nema nikoga osim mojih misli da mi pravi drustvo. A one su gadan sagovornik. Ostar i bez dlake na jeziku. Kad pricam sa svojim mislima, uvek se uzasavam sebe, onoga sto nisam a jesam, onoga sto zelim a ne zelim. Ponekad pokusam da prevarim te misli…ali dzabe. One znaju sve, one kazu sve…one misle…
Znam, konfuzno
Sedim nervozno u kafiću, pijuckam ko zna koju kafu po redu i palim prokletu cigaretu. Razmišljam o vremenima, o njoj. Pitam se gde sam pogrešio, da li u večitom popuštanju pred njenim hirovima ili su moje greške druge prirode. Ni sam ne znam, misli me odvlače u neko drugo vreme, neke druge ljude, neki drugi lepši, srećniji život. Znam, razmišljanja me neće
Ubio sam coveka. Hladnokrvno. Nozem. Ubio sam ga jer je on bio Zeleni, a ja sam bio Crveni…ili obrnuto bese…nije ni vazno. Gledao me je u oci i molio me da to ne cinim, ali nisam se obazirao. Zeleo sam da umre polako, da se muci…pustio sam mu krv i cekao da istece…
Ubio sam coveka, bio mi je prvi komsija. Odrasli smo u istoj ulici, samo je on
Stojim na cosku. Kisa pada, jako, prejako. Vec dugo ne staje. Ljudi se vec navikli, gumene cizme su ponovo u modi. Zute kabanice i plave cizme, kisobrani mali, veliki, i oni taman…a ulice konacno ciste, svo smece se u slivnike nateralo. Grad dise, grad mirise. Ljudi su mrstenja zamenili osmehom, pada kisa pa sta? Kisa pada, al’ ne smejem se ja…
Stojim
***Nadjoh stari rokovnik, i u njemu nesto napisano mnogo, mnogo davno… ***
Sipao sam poslednju casicu viskija, stavio praznu flasu na sank i zamislio se.
Razmisljao sam kako sad ovaj barmen sto me sa smeskom gleda u sebi racuna koliki je njegov procenat od ove flase. Opet, verovatno je i gazda kafica srecan, jer ne desava se valjda svaki dan da jedan