Autor: Rodoljub Šabić
Početkom juna, brzo i bez prethodne stručne javne rasprave, utvrđen je i dostavljen Skupštini na usvajanje Predlog zakona o tajnosti podataka. Napravljena je poprilična „gužva". Sticajem okolnosti započeta kritikama koje sam, kao Poverenik za informacije, izneo ocenjujući da je zakon i sa koncepcijskog i sa elementarnog, pravno tehničkog stanovišta ispod minimalnog nivoa. U tome me je podržao i Zaštitnik građana, a potom udruženja novinara, mnogi subjekti iz civilnog sektora, stručna javnost. „Gužva" je posle nekih dva meseca, krajem avgusta, okončana na, za naše prilike, neuobičajen, dobar način - izjavom spremnosti Ministarstva pravde da prihvati kritike koje su iznete, te da Predlog popravi ili ga, ako treba, i povuče iz procedure. Ministarstvo pravde je naknadno i zatražilo ekspertsko pravno mišljenje Saveta Evrope o predlogu.
SE je reagovao angažovanjem vrhunskih poznavaoca ove materije. Ekspertsko pravno mišljenje SE uradili su Ombudsman Austrije, Poverenik za informacije Slovenije i eksperti Međunarodnog instituta Ombudsmana i Centra za ljudska prava Univerziteta u Padovi.
Ovo mišljenje je u potpunosti potvrdilo osnovanost kritika iznetih na račun predloga zakona. Naravno, da sam zbog toga vrlo zadovoljan, mada sam to, sa izvesnošću očekivao. Zaista, sa 100% izvesnošću. Prosto, predložena rešenja su bila takva, neodrživa. Ne znam npr. bukvalno ni jednu jedinu zemlju na svetu u kojoj je nekom palo na pamet da izvrće ruglu elementarne pravne principe proklamujući takvu „kontrolu" nad „bezbednosnim strukturama", koja podrazumeva mogućnost „kontrolisanih" da po potrebi suspenduju ovlašćenja „kontrolora". Takvo normativno „ostvarivanje demokratskih principa" direktno me je asociralo na onu poznatu narodnu pričicu o „prodavanju roga za sveću".
Razume se, od toga šta ja ili drugi pojedinac misli, daleko je važnija činjenica da je iza kritika stala, praktično nepodeljena, cela naša stručna javnost. U konkretnom slučaju stvar se završila, kao što rekoh na dobar i nažalost neuobičajen način - i pre inostranog „sertifikata o neispravnosti" predlagač je ispoljio spremnost da prihvati kritike. Međutim, to se zaista retko događa, mnogo češće je upravo obrnuto iako se kritike najčešće ne tiču sofisticiranih pitanja primene evropskih standarda, nego „rešenja" očigledno suprotnih Ustavu ili čak i najelementarnijim pravnim principima. Takav „manir" otvara pitanje - zar zaista samo uz pomoć stranih eksperata ova država može da prepozna neodrživost i očigledno neodrživih „rešenja", koje pojedini domaći „eksperti", kreatori istih, predstavljaju kao „evropska"?
Naravno da bi odgovor na ovo pitanje morao biti negativan. Samo, za to je nužno da ignorisanje potencijala nezavisnih institucija, profesionalnih organizacija, strukovnih udruženja, civilnog sektora konačno postane osnov za odgovornost, i političku ali i profesionalnu. Jer, taj potencijal može da nam omogući i mnogo više nego što je razlikovanje roga od sveće - i bolje zakone i uštedu onog čega ionako nemamo mnogo - vremena, živaca i novca građana i poreskih obveznika.