U proteklih šest meseci sam više puta javno govorio o položaju izbeglica u Srbiji i kritikovao Zakon o izbeglicama koji je skupština Srbije donela pre mesec - dva. Napisao sam nekoliko tekstova, učestovao u raspravi koji je organizovao Dragoljub Mićunović i njegova NVO, a koja je bila emitovana na TV B92, govorio u emisji "Stanje nacije" i oponirao Komesaru za izbeglice Vladimiru Cuciću, raspravljao sa velikim brojem izbegličkih udruženja, i redovno konstatova da država Srbija ne samo da ne vodi nikakvu brigu o izbeglicama nego ih kad god može potkrada:
http://www.politickiforum.org/index.php?vrsta=galerija&kategorija=&tekst=67&naredba=prikaz&br_stranice
Tako tešku konstataciju nije lako izreći, ali za to ima mnoštvo argumenata. Jedan od tih argumenata je činjenica, obelodanjena u današnjem "Blicu", a koju su nadležne institucije krile kao zmija nog. Radi se o kreditu Banke Saveta Evrope u iznosu od 20 miliona evra, koji je odobren Srbiji za rešavanje stambenih potreba izbeglica. Od tog kredita izbeglice nisu videle niti jedne pare.
Slično je sa programom italijanske vlade, kad je namenski za izbeglice izgrađeno 530 stanova u Kraljevu, Pančevu, Nišu, Kragujevcu, Novim Banovcima i Vrnjačkoj Banji. Ti stanovi su ušli u fond socijalnih stanova kojim upravljaju lokalne samouprave, a izbeglicama se izdaju pod komercijalnim uslovima i bez prava na otkup.
Nadam se da će biti prilike da saznamo gde se sve izgubio novac Evropske komisije koji je namenjen rešavanju izbegličkih problema. Sa tog naslova ima veoma zanimljivih pitanja, i zanimljivih stavki, ali je jako teško doći do preciznih podataka.No, treba biti uporan.
Zakon o izbeglicama donet pre mesec - dva je daljnja garancija da će izbeglice biti potkradane. Tamo je sve prepušteno voluntarizmu i neobavezujućim akcijama. Nema ni jednog kontrolnog mehanizma a još 2002. godine, za vreme prve demokratske vlade doneta je Strategija za zbrinjavanje izbeglica koja je te mehanizme predviđala i vrlo precizno ustanovila kako bi se problem stambenog zbrinjavanja izbeglica mogao rešavati.
Država Srbija izdvaja godišnje 10 miliona evra za delovanje Komesarijata za izbeglice. U tih deset miliona su sredstva za održavanje kolektivnih centara u kojima uglavnom borave raseljeni sa Kosova, zatim sredstva za plate činovnika, sredstva za zdravstvenu zaštitu izbeglica i smeštaj oko 800 korisnika u dome starih. To su svi troškovi koje država ima za izbegle i raseljene. Preko donacija od UNHCR-a, Evropske komisije, mnogih fondacija i programa stranih vlada država dobije puno više. I tako desetinama godina. Teško je utvrditi koliko je još stavki kao ova od strane Banke Saveta Evrope nenamenski potrošena ili zatajena. Zato nije daleko od pameti da država namerno oteže rešavanje integracije izbeglic. Kad je Visoki komesar za izbeglice, Antonijo Gutijereš, pre godinu i po dana, u Ženevi ponudio potpredsedniku Vlade Jovanu Krkobabiću da se organizuje donatorska konferencija i prikupe sredstva za rešavanje pitanja integracije, ovaj je to glatko odbio. Teško je racionalnim metodama mišljenja razumeti odbijanje, ali ono je sa stanovišta ovakve državne politike razumljivo. Izbegličko pitanje je potrebno rastezati i gledati da od novca za njegovo rešavanje korist ima državna administracija a ne izbeglice. Zato je važno da se ne uspostavljaju nikakvi mehanizmi kontrole, a da je organizovana donatorska konferencija nad tako prikupljenim novcem bi mehanizmi kontrole postojali.
Evo kako su proćerdana sredstva Banke Saveta Evrope. Neka ovaj primer posluži kao indikacija. I nije ovde važan Velja Ilić. Ovako bi bilo da se radi i o sadašnjem ministru, ili nekom drugom ministru. To je prosto strateški pravac. Današnji "Blic" donosi tekst iz koga se vidi samo jedan primer onoga o čemu govorim.
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2010&mm=06&dd=23&nav_category=206&nav_id=440701
Ukratko prepričano, to izgleda ovako:
Početkom 2004. Banka za razvoj SE odobrila je republičkoj vladi kredit od 20 miliona evra za trajnu integraciju izbeglih i prognanih lica na području naše zemlje.
Stanovi su trebali biti građeni u Beogradu i Novom Sadu, a dogovreni model je bio da lokalne samouprave daju infrastrukturu i zemljište a za uzvrat dobiju 20 procenata izgrađenih stanova koje mogu staviti na tržište ili koristiti po svojoj odluci u skladu sa zakonom.
U Novom Sadu je čak pre 4 godine doneta odluka i dodeljeno zemljište, ali gradnja nikada nije počela. Nadležni kažu da je to "zato što je privatizovana Republička direkcija za gradnju".
Međutim, prava je istina da je taj novac potrošen za sanaciju klizišta i šteta od poplava. To kaže i Velimir Ilić.
"Novac dobijen po sporazumu CEB broj 12221 je potrošen, i to prvih deset miliona evra za sanaciju klizišta na putevima, a drugih deset miliona za elementarne nepogode. Taj kredit je preimenovan. Stanovi za izbeglice građeni su iz programa Habitas, a ne od ovog novca."
Pa naravno da je građen iz programa Habitas jer je to poseban program gde utrošak novca ne kontroliše država nego donator. Da je i taj novac došao do Ilića ili nekoga iz vlade, ko zna gde bi završio. U tom grmu i leži zec.
Banka za razvoj Saveta Evrope nedavno je poručila Vladi i Komesarijatu za izbeglice da povlači kredit.
Baš me zanima šta će Vlada odgovoriti i hoće li Srbija morati da vrati novac koji je nenamenski potrošen.