Svaka zemlja, svaki grad ima svoje praznično doba. Na primer, nekada je u bivšoj Jugi to bio osmi mart, prvi maj, 29. novembar ili 24. decembar (Dan JNA). Nova godina je pak bila vreme prasetine. I ruske salate (ili te „olivier" kako se zove u Rusiji). Pa onda je naprasno došao na velika vrata (pre toga na mala vrata) sveti Nikola, Jovan i oni ostali iz Biblije, pa Božić sa svim žitom, postom i slatkim. Da bi se povratili ovi običaji i mladje srpske generacije tradiciji naučile, sećate li se, Beogradom su cirkulisali fotokopirani rukopisi kako se slave srpske pravoslvne svetkovine. Kad bi se svi ovi praznici spojili sa ličnim proslavama kao što su rodjendani svih generacija, onda bi srbi (i ostali) provodili bar jednu trećinu godine u dobrom raspoloženju, u manje više laganom švipsu i dobro napunjenih stomaka ( ‘tis a season to be merry á la srpski). Čini se da se ta tradicja nastavlja con gusto...
Pa da se srbi ne bi isuviše hvalili i drugi delovi planete ne zaostaju u slavlju. Na primer (molim bez polemike!), nema mesta na svetu koje je tako svečano, praznično, blistavo, čarobno, razdragano kao New York četrdeset dana pred novu godinu. Možda ima nešto mistično u tih „četrdeset dana" i u bajkama koje, na veselje dece i odraslih, niču u izlozima njujorških robnih kuća. A možda je ta mističnost u stvari šarena laža kapitalizma - da se zavara radni čovek koji bar za tih četrdeset dana vaskrsne i transponuje se u zemlju „make believe", maštarija i čarolija. The American dream!
Praznična sezona je u New York-u započela pre Thanksgkivinga, ili te dana zahvalnosti. Grešim. U stvari praznična sezona je počela sa Eid al-Adha, ili te kurban bajram, praznik koji su samo u New York-u proslavili šejkovi (naravno u Waldorf Astoriji ili Four Seasons), bogati bliskoistočni biznismeni, naturalizovani amerikanci arapskog i muslimanskog porekla - razni stručnjaci, ogromna masa taksista i po nekoliko terorista.
Za Thanksgiving je predsednik Obama pomilovao jednu ćurku, da bi se onda u dobroj prazničnoj atmosferi zaklale ćurke u šestocifrenim brojevima. Te bi se onda satima, kao veliki praščići, pekle u velikim americkim rernama. Pošto je Thanksgiving porodični praznik, avioni, vozovi i autobusi se napune i svi, odahnuvši za jedan dan od radnih pobeda, nagrnu da idu mamama i tatama, dedama i babama, sestrama i braći. E, onda se isprobavaju recepti: da li je bolja ćurka koja je odstojala par dana u salamuri, da li je bolja ćurka polako pečena u rerni (kako podesiti vreme i temperaturu da se ne prepeče belo meso jer više vremena treba batacima...) ili je treba baciti u duboki lonac pun deset litara kipućeg ulja, ili je možda (u delovima Amerike gde je toplo) treba staviti na roštilj da se okreće (kao jagnje na ražnju) par sati. Pa onda kako se pravi pire od slatkog krompira, pita od oraha ili bundeve. A ja im na to kažem „Pustite to bre', napravite podvarak sa ćurkom ili mlincima, pa da vas bog veseli!" A možda to neki našeg porekla ovde i rade, recimo u Queens-u?
Pa kada se u New York-u pojedu svi ostaci pečene ćurke, onda započinje veliko kićenje svetske metropole. Prvo se okači zvezda na raskrsnici 57. ulice i Pete avenije, odmah ispred Bulgari-a i Bergdorf i Goodman-a i preko puta Tiffany-a i Louis Vitton-a. Onda se donese najveća moguća jelka i postavi iznad klizališta kod Rockefeller centra. Slede svetiljke na svom mogućem drveću i šiblju u gradu. U holovima bogatih stambenih i poslovnih zgrada se postave okićene jelke i stočići sa svećama za jevrejski praznik svetlosti - Hanukku. Ispod jelki stanari donose poklone koji se onda nose siromašnoj deci. Ceo grad se pretvori u veliko božično drrvce i sve je u zeleno-crvenim svećama, mašnama i kuglama. Ne štedi se.
E sad ponovo 'tis the season to be merry: po kancelarijama se brižno planiraju zabave, kite kancelarije, kupuje piće, angažuju kelneri, spremaju pokloni i prigodne društvene igre, kao na primer, pod dobrim gasom, štipanje po ženskim i muškim guzicama (neko završi i u neplaniranom krevetu).
Njujorčani se polako povlače u svoje stanove, vikendice ili odlaze na Floridu i Karibe, a grad se puni turistima, stranim i američkim. Američki turisti obilato troše - furajući gradom u velikim limuzinama, na Broadway-u, u kupovinama... Kao da cele godine samo štede za ovu priliku. A možda se u božićnoj sezoni u New York sjati 0,50 od 1% najbogatije Amerike?
Kada se žitelji napoje (i napiju) verskom duhovnošću posle bajrama, hanukke i Božića onda je proslava Nove Godine sasvim sekularna. U to spada i kugla na Times Square, koju pravi njujorčani gledaju sam na TV - ko će se gurati satima, često po snegu i kiši, da čeka ponoć i padajuću kuglu. Možda jednom u životu? Naravno, ovo se ne odnosi na gradonačelnika Bloomberg-a i ostale gradske oce koji pijuckaju šampanjac čekajući ponoć u dobro zagrejanim staklenim salonima na Times Square-u.
Na kraju doza realnosti - u svoj toj čaroliji New York za trenutak potaje grad solidarnosti i jednakosti gde svako može da dobije krajičak blagostanja i šarene laže. Pa kada lupi hladni vetar januara sa severnih jezera onda se ponovo razotkriju ogromne razlike imezdju onih koji se šetaju u krznenim kaputima po Petoj aveniji i onih koji se smrzavaju po ulicama Harlema. Odnosno, sjaj i beda „američkog sna". Ala je lep ali i nepravedan ovaj svet:
Life's a piece of shit (zivot je komadić govna)
When you look at it (kad ga sagledaš dobro)
Life's a laugh and death's a joke, it's true.(život je smešan a smrt je šala, istina je)
You will see it's all a show (videćesšda je sve to predstava)
Keep 'em laughing as you go (zasmejavaj ih u hodu)
And remember that the last laugh is on you. (i zapamti da je poslednja šala na tvoj racun)
(Monty Python)
SRETNA 2011! Vaša globetrotterica