Jedna od najociglednijih, na prvi pogled, razlika izmedju zivota u Britaniji i Beogradu je procenat stanovnistva koji zivi u kucama u odnosu na stanove. Dobro, to je mozda najvise izrazeno kad se pogleda Beograd, u drugim gradovima u Srbiji je to malo bolje rasporedjeno, kako mi se cini. Ali posle odrastanja u novobeogradskom okruzenju gde su zivele, po vertikali, 50 osoba na 50 kvadratnih metara, pravo je osvezenje ziveti u kuci sa okucnicom i, ako imate srece ili para ili oboje, solidnom bastom. Kad covek malo razmisli, to nije samo razlika izmedju Srbije i Britanije, nego je i u mnogim ostalim evropskim zemljama stanovanje u stanovima rasprostranjenije nego na ostrvu. Ali, kako izreka kaze "englishman's house is his castle", pa je ovde tako i logican i tradicionalan zivot "po kucama".
Naravno, briga oko stanja kuce je veca, jer je sve vase, sva 4 spoljna zida, krov, tavanica, podrum, temelji, i non-stop se gleda da li se negde "nesto pojavilo" narocito ako se nadjete u jednom od starijih kuca, koje su lepse za zivot (kad se srede) jer imaju karakter, duh, smek, ali su zato veci udar na dzep, i konstantan izvor briga i posla oko nje.
Medjutim, imate bastu, vrt, dvoriste, komad parka do koga stizete prostim izlaskom na zadnja vrata od kuce, gde se odmah nadjete kao da ste otisli u vikendicu podno Kosmaja, ili u Sumadiju, Devon, Tuscany. Naravno, nije svaka basta takva, ali uz malo truda i rada moguce je stvoriti oazu koja je, ja bih rekao, neophodna u ovoj dvadesetprvovekovnoj rat race, tj trci pacova po srpski.
Da bi se dotle stiglo neophodno je prvo imati plan, sta od baste hocete: malo cveca, malo povrca, neki englezi cak uzmu i par kokosaka da imaju svako jutro sveza jaja, ili hocete vrt gde ce "water feature" da zubori, gde ce deca da se igraju, a i vi za sebe da napravite neku klupicu iza zbuna od lavande gde cete celih 8.5 suvih dana godisnje (salim se ovo, nije tako strasno) kad ne pada kisa da sedite i citate omiljenog pisca, ili kuckate nove komentare na blogu, ili slusate uzivo MIP radio koji direktno prenosi dogadjaje sa jednog mesta na brdovitom Balkanu.
Cesto se pitam, iako smo mi uspesno (?) odrasli po blokovima, u velikim prljavim gradovima, ocigledno je da kako se brojac godina obrce i obrce, postaje nam vazno da se priblizimo prirodi, u koju cemo se jednog dana i kompletno vratiti. Ali tu je u stvari caka, sto u Engleskoj vi i dalje jeste u Evropi, i dalje zivite u velikom prljavom gradu, sa svom tom ponudom, 'ukom, bukom, i svime ostalim, ali imate deo svog nekog mini raja, koji cuvate kao malo vode na dlanu.
I jeste, uzivanje je izaci u svoju bastu subotom u 11 prepodne, zasukati rukave, krciti obrasli brsljan, popravljati ogradu, saditi cvece, podupirati zidic na "raised flower beds", kositi travnjak koji ne dozvoljavate da niko gazi, i tu ste stroziji nego cuvar kraljicinog travnjaka u bakingemskoj palati. I onda kad sledeci put pogledate na sat vidite da je vec kasno poslepodne (uz sendvic pauzu i caj/kaficu u samoj basti), da ste zaboravili i na vreme, i na probleme, i na posao, i na obaveze, a i na eventualno "uzivanje" u basti, i da je taj rad u stvari sama svrha i da je to ono sto vam je pruzilo najvise zadovoljstva.
I tako samo od vikenda, do vikenda, na zalost. Retki su ljudi koji mogu to da priuste svakog dana u nedelji, ali se nekako osecate humanije kad direktno iz svojih kola mozete da udjete u bastu, a ne u isvrljani ulaz, i prljavi lift. Ne osecam se posebnim niti mislim da je to neki veliki uspeh sto trenutno imam sopstvenu bastu, ali je nekako paradoksalno zivotno umirujuce kad na jedno uvo cujete buku double decker autobusa i svog tog saobracaja, guzve i jurnjave, a na drugo cvrkut pticice koja gricka semenke iz mrezice koje ste malopre obesili na grancicu u dnu baste. Definitivno i omogucava i postize da se zivotne stvari pogledaju i iz drugacije perspektive.
Jos samo kad korov ne bi bio bas toliko uporan...