Mislim da se naslov bloga 'ladno može podvede u jednu od grđih keltvi u našem narodu, bar u ruralnim područjima. Sigurno se svako od nas našao u situaciji da ga negde pitaju odakle je, a onda ako nije iz očekivanog reona da ga gledaju sa podozrenjem, nešto tipa, onaj nije naš. Što se čovek više kreće u mešovitim društvima, to se manje poklanja pažnja ko je ko, odakle je ko, kojom je bojom majka priroda nekog ofarbala. Nažalost kod nas je ova pripadnost nekako duboko usađena. Nije to loše, patriotizam i nacionalizam u zdravoj meri je poželjan ali on kod nas često vodi do predrasuda i odbojnosti prema drugima.
Pola života sam proveo van svog pravog zavičaja, ali sada kako vreme sve više prolazi taj osećaj pripadnosti sve više i više polako bledi. Interesantna mi je činjenica da se dobar deo ljudi ovde u dijaspori koji su došli pre više decenija i dalje isključivo druže samo sa ljudima iz svoje zemlje. Ni mi Srbi nismo izuzeci. Naravno, nisu svi ovakvi ali dobar deo koje sam upoznao jesu.
Žena sa kojom se ovde družim ima ćerku tinejdžerku koja se zabavlja sa dečkom čiji je otac iz Nikaragve a majka je Austrijanka. Ako ste uspeli da razmrsite koje kome šta u prethodnoj rečenici, onda da nastavim dalje. Cura je pričala sa nekom svojom drugaricom iz Srbije koja takođe živi tu negde. Ta druga je bila toliko zabezeknuta pa je pitala:”A jel' ti znaju roditelji bre za to?” Možeš znači da imaš momka ali samo ako je srpskog porekla, e sad ovaj tamnoputi se nikako ne uklapa. Šta će selo da kaže bre kad dođe na slavu? Austrija je priznala Kosovo a Nikaragva hm... 'bem li ga. Ako jeste i ona onda definitivno taj crnomanjasti mora da se liferuje. Ho, kakav je to način.
Na skype-u mi stoji kao mesto obitavanja Ribnik(selo odakle sam), Niš, Salzburg, Minhen, država Burundi. Posle opsežnog istraživanja sam shvatio da se tamo najviše uklapam a i lokalni bušmani su me rado primili. Jes' da im remetim koncepciju lova pošto sam dve glave viši od njih pa plašim divljač ali mi za sada gledaju kroz prste. Ko da to ima neke veze.
E sad ide još grđi jeres. Imam zeta crnca. Da smo u Indiji, tu bi već letele glave ali srećom moj stric je normalan čovek. Moja sestra koja se pred srednju školu preselila u Frankfurt je upoznala tamo pripadnika zločinačke pod okriljem noći soldateske Amerikanca iz NATO-a. Čovek je bio tu u nekoj bazi u Nemačkoj. E sad pošto je iz Amerike onda mora da bude crnac, jel' da? Pa naravno i preCednik im je crnac, svi oni koji nisu crnci, to nisu pravi Amerikanci. Čisto da se zna da je odbio da ide na Kosovo jer mu je žena iz Srbije. Čovek nije dolazio u Srbiju a i kako da dođe kad bi ga tamo u selu gledali ko tele sa dve glave. Zamisli dođe na slavu, a babe krenu sa došaptavanjem tipa:
Baba 1:”Ono ti je zet!”
Baba 2:”Ma nije valjda!(pa se nasloni preko astala da pogleda ponovo)”
Baba 1:”Jes' bre tamo-crna, malopre mi rekla... ”
Baba 2: (muva laktom dedu koji je nabio plećku od praseta u usta do rese):”Kako bre moš' sad da je'eš kad pogle' kak'oga smo zeta dobili? ”...
Ovakav scenario mu ne gine a ni mlada ne bi bolje prošla. Bilo bi pa zar nisi mogla nešto bolje da nađeš?
E, sad idemo dalje. Imam ja još sestara koje su prebegle. Druga moja sestra od ujaka je pobegla u USA, bukvalno. Živela je u Minhenu i jednostavno otišla. Par godina nisu znali gde je dok se nije javila od preko bare. Jedan od prvih tračeva koji je krenuo da kruži selom je da se udala tamo za crnca i da je sramota da dođe u Ribnik. Ne znam šta je tu loše, ali izgleda da jeste.
Nekad davno je bila takva gužva kada mi je jedna devojka dolazila kući pa nije bila po JUS-u, tj. nije morala da “na kan“(na stranu, sa kratkosilaznim akcentom) ulazi kroz vrata a sve što je ispod osamdeset kila s obzirom na moju konstituciju nije za mene. Tako su bar baba i deda to tumačili a čim ti devojka kroči u avliju to je onda završen posao. Valjda je tako nekad bilo. Nisam znao tada šta bi bilo da sam doveo garavu snajku. Iste godine sam išao u Minhen i slikao se sa dve devojke afro porekla. Kući kad sam došao sam pokazao slike babi i dedi i rekao pokazujući sliku: “Nije vam se sviđala ona što je prošli put dolazila, sad sam naš'o pravu snajku po vašem ukusu, ima je, ova leva je snajka a ova desna je svastika.“ Tek kad je stvar postala toliko ozbiljna u vidu gornjeg pritiska koji je naras'o do 200 sam olabavio.
Pre nekoliko nedelja su moji dolazili da me obiđu da vide jeli dete ima šta da obuče, da li redovno jede i slične stvari i opet sam dobio komentar “Udala se za crnca bre!“. Na pitanje šta je tu loše, nisam dobio odgovor. Tata rešio sa pokaže sliku nekog crnca malom bratancu kad ode kući a pošto ne ume da slika digitalnim aparatom kako treba (pre svega da zoom-ira) dođe ispred čoveka na metar i škljoca, e sad ne znam da li to ljudi kad omatore skroz podetinje ili je tu nešto drugo u pitanju. Trebalo bi možda svi kolektivno da se preselimo u Afriku negde i to po mogućstvu kod mojih svahili-burundi prijatelja da se naučimo redu.