Iako mi je otac bio strastveni pušač, ono, žutobraon prsti, pregoreli, pušio je tri, četiri kutije niške Drine dnevno, pušenje me nije privlačilo sve do pred kraj osnovne škole. Onda je jedan drugar iz odelenja doneo kotroban, živeo je u obližnjem selu, gajili su između ostalog duvan i on je s vremena na vreme uspevao da mazne krupno rezanog crnog duvana a la Gitanes, dovoljno za jedno pešes cigareta. Uvijali smo ga u novinske margine a ponekad i u listove iz svesaka. Čar krađe i pripadnost maloj grupi posvećenih privukla me kao magnet! Pocuclao sam prvi dim kao da mi je poslednji i tako mi se zavrtelo u glavi da sam u trenutku doneo odluku da to nikad više ne pokušam! Ne tako, navalio si k'o sivonja, lakše, malo po malo dok se ne navikneš i dok ne počne da ti prija, posavetovao me Danilo ponavljač i momak iskusan u mnogim stvarima. Tog dana ga nisam poslušao ali kako je vreme prolazilo a ja sedeo sa pušačima, poče meni da se otvara dizna. Polako, neosetno ja propuših i zaista poče da mi prija. Da mi prija na nekoliko nivoa: Osećao sam se starijim i sam sebi važnijim, o devojčicama da i ne govorim. Naša grupa je uživala njihovo nepodeljeno interesovanje i uvažavanje.
E, da! Kotroban je naziv, ime koje je nastalo modifikovanjem italijanske reči contrabbando koja znači krijumčarenje, šverc. Sve države na svetu imaju monopol na duvan i njegovu sadnju, zna se u glavu svaki zasađeni struk i česte su i rigorozne kontrole privatnih odgajivača ove ovisničke biljke. Sankcije zvane kazne su oduvek bile stroge prema onima koji odvoje nešto duvana za sopstvene ili potrebe prodaje na crno. Od Kube, prekoHercegovine, Crne Gore, Makedonije, Turske, Egipta...privatni gajioci svete biljke, uvek su nalazili način kako da državi zamažu oči i izvesnu količinu duvana sačuvaju za sebe ili šverc. Ono istina je da je država dobijala najkvalitetniji list ali se i od slabijih listova, podlistaka i stabljike preciznim sečenjem dobijao duvan kojim je većina pušača bila više nego zadovoljna.
Posle kotrobana počeo sam da kupujem na trafikama, prvo pet komada u fišek a već u gimnaziji, pakla burazeru! Prvo sam pušio Gnjilansku Dravu a onda se pojavila i Drava (crvena kutija) Titogradskog duvanskog kombinata pa sam prešao na nju. U ono vreme je bilo uobičajeno da đaci/učenici posle zimskog raspusta, petnaestak dana provedu na praksi u nekom od gradskih preduzeća. Jedne godine nam je zapalo da praksu odradimo baš u duvanskom kombinatu! Naše sreće! Zaduženi profesori pušili su, pili Lozu i kafu sa poslovođama, na nas nisu obraćali pažnju. Pušili smo dok ne bismo pozeleneli! Na izlasku iz kombinata postojala je kontrola ali samo onako ovlaš, bili razumni ljudi, iznosili smo u džepovima i po pedesetak cigareta dnevno. Moj školski drug Nikola, od malena preduzimljivog duha, rešio je da iznese veliku količinu cigareta i proda ih Malisorima na Pjaci. Poneo je kišobran i pred izlazak iz kombinata napunio ga cigaretama. Ispalo je da je bio zlehude sreće, samo što smo prišli izlazu pljusnula je kiša. Nikola je mahinalno otvorio kišobran i očas je bio zasut cigaretama koje su ispadale iz kišobrana i padale u kišom već stvorene barice. Ljudi iz kontrole su se smejali a Nikola je dobio ukor pred isključenje.
Mnoštvo anegdota vezano je za moje prve pušačke godine. Bato Todorović tada jedan od najpopularnijih fudbalera Budućnosti, pojavio se jednog dana u sakou! Sako je bio nekako čudno skrojen, dužine jedva ispod pojasa ali su svi koji su držali do sebe, među njih ubrajam i sebe, po svaku cenu morali da imaju sako nalik Batovom! Tetak krojač mi je od očevog starog, napravio novi, model prevrnuti sako. Nego da se vratim pušenju. Paklo Drave sam držao u unutrašnjem, bio sam ponosan na njega, džepu sakoa. Moj otac je jedne noći ostao bez cigareta, što mu se retko dešavalo, morao je još da radi da bi završio započeti posao a kako bez doze? Ne paleći svetlo da nas ne bi probudio počeo je da pretura po džepovima kaputa i sakoa sve u nadi da će pronaći makar jednu cigaretu. Bio je srećan kad je u unutrašnjem džepu mog sakoa pronašao skoro punu paklu. Zapalio je i ne gledajući u kutiju. Posle dva dima shvatio je da to nije njegova Drina. Ujutro smo zajedno izašli iz kuće, on na posao, ja u školu. Na stepeništu me zaustavio i pitao, više konstatovao: Ti pušiš. Izvadio je praznu paklu Drave i pokazao mi je. Hrabro sam odgovorio: Pušim! Nemoj sine, otrov je to, ti si još u razvoju...Ovo poslednje nisam uzeo za validan argument, mesec dana pre toga bio sam na regrutaciji, visina 185cm sa nepunih 17 godina, ni centimetar posle toga nisam porastao a bavio sam se atletikom, fudbalom, dizao tegove, plivao, bio majstor u kraulu i Madam Butterfly stilu. Natezali smo se nekoliko meseci a onda mi je jednog dana dao pare i rekao: Evo ti, molim te da ne pušiš mnogo, da se kontrolišeš a posebno da druge ne moljakaš za cigarete. Pred njim sam zapalio cigaretu tek kao student. On je već davno bio ostavio pušenje zbog komplikacija sa srcem i držao se toga disciplinovano do kraja života.
Ili moj razredni B.Đ. visok, mršav do usukanosti, kockar, odličan pokeraš, takođe strastven pušač, po pet puta je za vreme pismenog iz matematike, to nam je predavao, izlazio u hodnik da popuši. Nije ga brinulo prepisivanje, tačno je znao ko od nas i koliko zna njegov predmet. Bio je nikotinski ovisnik par excelance! Kako i zašto, verovatno iz zezanja, sazove jednom prilikom roditeljski sastanak kojem smo morali da prisustvujemo i mi đaci mučenici! Strpamo se nekako po troje, četvoro u klupe, roditelji po dvoje. Neka ustanu svi koji puše, izreče glasno B.Đ. Za trenutak nastade muk i tajac a onda kao po komandi ustade celo odelenje i pušači i nepušači. Dobro se sećam S. B., belopute, rumenih obraza, stidljive devojčice i njene prkosno uzdignute bradice. Eh, imao sam drugarice i drugove kakvi se retko sreću. Sve ih nosim u srcu i često mislim na njih, nikoga nisam zaboravio. E da, ispade jedan incident. Iskobelja se iz klupe majka Zorana Medenog, priđe i lupi mu šamarčinu: Nećeš ti meni pušit' dok sam ja živa! Jedva je razredni i neki od roditelja zaustaviše da ga ne isprebija. Dođemo Fićo i ja po Medenog, ona nas uvede, skuva kafu, ponudi nas cigaretama, duvanimo i srčemo kafu a Medeni kao isprebijani pas sedi sa strane i tužno nas gleda. Uradismo to dva puta a onda prekidosmo. Uvrnut način vaspitanja je imala Zoranova majka.
Ili. Otvara se novoizgrađena deonica Jadranske magistrale kroz Platije, kanjon Morače i u Mojkovcu se održava svečanost na kojoj će je Blažo Jovanović Predsjednik Republike Crne Gore pustiti u promet. Miško Bijelić i ja kasnimo u gimnaziju i vidimo autobus u koji ulazi poznat nam svet. Đe ćete, đe idete, pita Miško. Idemo kao predstavnici omladinske organizacije na svečano otvaranje magistrale u Mojkovac, odgovori neki od rukovodilaca. Pogledasmo se za čas pa pravo u autobus. U Mojkovcu bi što bi, Blažo preseče vrpcu, pa se krenu put hotela da se pojede i zalije. Omladinci, tj mi, skupismo ono malo para što imadosmo, te se sjurismo u jednu kafanu. Kad je došlo vreme za povratak, rukovodioci odavno otišli za svojim poslom, ispostavi se da je naš autobus pokvaren te moramo da sačekamo da sutra pošalju drugi po nas. Šetali mi po one dve Mojkovačke ulice, zahladnelo pa se dogovorimo da odemo u hotelski restoran. Pošto je neko javio u Titograd da je grupa omladinaca zbog kvara na autobusu ostala u Mojkovcu, osoblje nam dozvoli da noć provedemo u restoranu a neko iz opštine donese i nešto novaca. Ispalo je da po glavi omladinskoj, novca ima za ili porciju pasulja ili po litre vina ili kutiju cigareta. Pogađate za šta sam se ja odlučio.
Ili. Ponavljam se ali ćete bar utvrditi gradivo. Pošto mi u KBC Srbije aprila 2007 godine ne probušiše zapušenu arteriju, i kad prođe vreme određeno za držanje kese s peskom na mestu gde su mi u butnu arteriju ufuravali žicu, ogrnem jaknu, spustim se liftom u prizemlje, uzmem produženi s mlekom iz automata i izađem napolje. Sednem na jedan zidić, srkućem kafu i psujem, jedino meni od svih koji smo bili u sobi nisu uspeli sa bušenjem! Bacim pogled na desno, kiosk! Na noge lagane, imate li cigarete? Samo kratki Camel, odgovori prodavajuće lice. Kupim i upaljač, prekrstim nogu preko noge, zapalim, udahnem, srknem kafu i osetim se svoj 100%! Dan se prolepša, sinu sunce, začuh cvrkut ptica, s ljubavlju gledah vrapčiće koji se valjahu po prašini ne bi li se oslobodili parazita.
Ili. Letimo iz Moskve Dr. Jermenin i ja za Volgograd, nekad Staljingrad, sad Caricin, cevčimo Stoličnaju i rešimo da zapalimo po duvan. A bilo još tada zabranjeno na lokalnim linijama. Razgaćili se mi, jedan dim, jedan gutljaj, kad ne potraja dugo eto ti pored nas stjuardesa Kolos sa Rodosa, mogla bi da nas obojicu nosi u zubima: Не курить! Na basu bi joj mogaopozavideti i pokojni Šaljapin. Sila boga ne moli te utulismo cigarete i nastavismo sa Stoličnajom.
Ili. Pre neki dan vraćajući se groblja, siđemo moja drugarica i koleginica Dragica i ja u Metro stanicu kod Vuka. Nigde nikoga, pustoš je svud. Sednemo na hladne plastične stolice i Dragica stari kršilac propisa, normi i ostalih zakona, kaže: Ja ću da zapalim, ko zna kad će da stigne voz. Zapalim i ja i nismo čestito povukli ni tri dima iz zvučnika se začu metalan glas: Na stanici je zabranjeno pušenje! Osvrnu se Dragica, pogleda naviše: Pička im materina, kamere.
Kao i sve droge i duvan u našem mozgu ima svoj receptor. Njega zatvoriti, tvrde naučnici, isto je tako teško kao zatvoriti receptor za heroin.
P.S. Neću se pozivati na duhovitost Mark Tvena o ostavljanju duvana ali moram da vam kažem: Nemojte pušiti, nemojte ni počinjati, ostavljajte ga kako znate i umete, bežite od njega kao od đavola!
P.S.2 Dok ovo pišem u pepeljari mi se pikavci množe kao mravi.